Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U hladnoj, olujnoj noći, dok je doktor dežurao u maloj bolnici, ušla je stara, umorna i bolesna žena, čija je trošna odjeća ukazivala na njeno teško materijalno stanje. Sa njom je ušao mladić od tridesetak godina, kojem kao da je vrijeme oduzelo osmijeh, a činilo se da mu nedostaje i san.
Doktor je pitao ženu: ”Šta vam je, gospođo, šta vas muči?”
Starica je odgovorila: ”Mislim da su mi šećer i krvni pritisak visoki.”
”Pa, hajde onda da izvršimo pregled i saznamo u čemu je problem”, dodao je doktor.
U međuvremenu je mladiću zazvonio telefon i on je, ljubazno se izvinjavajući, izašao iz sobe za pregled da odgovori na poziv, jer mu je to bilo vrlo važno. Nakon nekog vremena vratio se sa suzama u očima ne govoreći ništa. Pitao je doktora za stanje pacijentkinje. Doktor je rekao da joj je hitno potreban inzulin, kojeg nema u bolnici. Mladić je odgovorio: ”Idem odmah da ga kupim u apoteci.” Žena mu je rekla: “Ali, sine moj, napolju je hladno, ne želim da se mučiš, dovoljno je ovo što si uradio.”
On je odgovorio: ”Majko, tvoje zdravlje je sada najvažnije.” I otišao je.
Doktor ju je pitao: ”Zašto si mu to rekla? To je njegova dužnost, ti si mu majka!”
Žena je odgovorila: ”Ja nisam njegova majka, ja sam dolazila pješke po hladnoći da uštedim troškove prevoza, pa je on stao pored mene svojim autom i rekao mi: ‘Majko, jako je hladno, sjedi u auto, odvest ću te gdje hoćeš.’ I dovezao me je u bolnicu, a evo sad je otišao da mi donese i lijek i da ga plati iz svog džepa!”
Ubrzo je mladić donio inzulin i kad je ušao u ordinaciju ponovo mu je zazvonio telefon, pa je izašao da se javi. Ovaj put se vratio sa osmijehom na licu, govoreći: ”Hvala Allahu! Hvala Allahu!”
Dokotor ga je pitao o njegovom postupku, a on je rekao: ”Ja radim sâm u ovoj zemlji, a moja supruga je u drugoj državi. Trudna je nakon 7 godina braka i nosi muško dijete, a danas joj je vrijeme da se porodi. Puno je iskrvarila; u prvom kontaktu su mi rekli da je njeno stanje opasno i da joj treba krv, a u toj bolnici nemaju zaliha njezine krvne grupe.
Na putu do apoteke po inzulin, molio sam Allaha da spasi nju i mog sina. Kada su me ponovo nazvali rekli su mi da su tri osobe iz udruženja dobrovoljnih davalaca krvi iznenada ušli sa vrećama krvi da daju u bolnicu za sve krvne grupe. Podijelili su krv svim većim bolnicama u okolini, pa im je ostala određena količina i odlučili su da ih daju ovoj maloj bolnici. Na taj način su mi spasili suprugu i moj sin je rođen potpuno zdrav, hvala Allahu.”
Začuđen svime što je vidio i čuo, doktor mu je rekao: “Dobro koje si učinio ovoj starici, donijelo je veliko dobro tebi i tvojoj porodici.”
