Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Situacija je izrazito teška. Ipak, vladar Sevilje Ebu Džemil ez-Zejjan odvažno proglašava džihad i poziva muslimane da se odupru kršćanima i spriječe pad Sevilje i preostalih muslimanskih gradova.
Kad je Ferdinand čuo da se muslimani okupljaju i pripremaju za borbu, okuplja veliku vojsku i ulogorava se na sedam milja od Valensije.
Kršćani su, po papinoj naredbi, i dalje opsjedali Valensiju. Nakon Kordove, Fedinand odlučuje zauzeti ovaj strateški važan grad na istoku Endelusa.
Velika bitka za Valensiju se odigrala kod utvrđenja Oneša.
I učenjaci, predvođeni poznatim muhaddisom Ebu Rebiom Sulejmanom el-Kilaijem, izišli su na poprište bitke da pomognu muslimanskom vojskovođi Ebu Džemilu. Komandant dijela vojske je bio muhaddis Ebu Rebia. On je nosio i muslimanski bajrak. Tako, u četvrtak, 20. zu-l-hidždžeta 634. godine, malobrojna muslimanska vojska izlazi na mejdan mnogobrojnoj kršćanskoj vojsci. Kršćani bez većih poteškoća postižu početnu prednost. Muslimani su razbijeni. Mnogi bježe s bojnoga polja.
Kad je Ebu Rebia vidio neodlučnost i strah muslimana, počinje ih bodriti na borbu. Citira kur’anske ajete koji govore o nagradi onome ko preseli kao šehid. Govori im:
“O muslimani, zašto bježite od šehadeta na Allahovom putu? Zašto bježite od Dženneta?”
Muslimani nisu slušali njegove riječi.
Ebu Rebija ostaje sa malobrojnom skupinom do kraja.
Poginuo je kao šehid. To mu je bila posljednja bitka za islam i okrunio ju je šehadetom.
Muslimanima Endelusa je konačno potpuno jasno da se više ne mogu osloniti na muvehidine i da je Endelus u velikim tegobama.
I, tada Benu Ahmer proglašava Granadu samostalnom državom.
Nakon bitke kod utvrđenja Oneša i poraza muslimana, vladar kršćanske države Aragonije kreće prema Valensiji. Smatra to pravim trenutkom za konačno osvajanje.
Opremio je mnogobrojnu vojsku, pripravnu za iscrpljujuću opsadu grada.
Muslimani, svjesni teškog stanja, šalju grupu uglednika u Tunis. Kao što su nekad tražili pomoć od murabituna i muvehiduna, čija je država bila na umoru, sada se nadaju pomoći dinastije Benu Hafs. Vođe te dinastije se odazivaju, mobiliziraju vojsku i spremaju se za odlazak u Endelus.
Pritisak na Valensiju se pojačava iz dana u dan, a otpor muslimana slabi. Bilo je to u seferu 636. godine kad je Valensija pala u kršćanske ruke. To je bilo neposredno pred dolazak hafsijuna iz Tunisa, koji su pošli u pomoć muslimanima Valensije sa 18 dobro opremljenih lađa. Valensija je pala prije njihovoga dolaska.
Muslimansko stanovništvo je u skupinama napuštalo grad. Više od 50 hiljada muhadžira kreće prema utvrđenju Danije.
Padala je muslimanska država Endelus i trajao egzodus muslimana.
Posljednji vladar muvehidina Abdulvahid ibn Idris er-Rešid umro je 640. godine. Njegovom smrću je i zvanično nestala država muvehidina, a Endelus ostao bez vladara. Dotad je, barem zvanično, Endelus bio vezan za dinastiju muvehidina i njihovog vladara, a sada je ta muslimanska država i formalno ostala bez vladara. To još više ohrabruje kršćane. Oni, bez ikakvog otpora, nastavljaju pljačkaško-osvajačke pohode. Sljedeći cilj im je grad Danije, u koji su se iselili muslimani iz Valensije. I, bez ikakvog otpora, pao je ovaj grad. To je 641. godina. Nakon njega, 643. godine, pao je grad Džejjan. Za njim, sljedeće godine, padaju gradovi Šatib i Mursija.
Islamski historičar Ibn Adari je, u svojoj knjizi “Bejanu-l-Magrib”, opisao pad Mursije i ono što se dogodilo nakon toga. Zapisao je i ovo:
“Nakon što su muslimani predali Mursiju i potpisali ugovor kojim im je James, vladar Aragonije, zagarantirao slobodu i sigurnost, kršćanska vojska je ušla u grad. Međutim, James je “zaboravio” ugovor i obećanje koje je dao muslimanima. I ne samo da je prekršio ugovor, već nije pokazao ni trunke ljudskosti. Muslimani su morali napustiti Mursiju, opet uz garanciju sigurnosti, i skrasili se u mjestu Rešaka. U tom mjestu su ostali deset godina, da bi nakon toga, 673. godine, bili protjerani iz njega. Kad su ih protjerali iz Rešake, kršćani su im postavili zasjedu na putu kod mjesta Verkala, a onda su, po svom pagansko-nevjerničkom običaju, načinili pravi masakr. Razdvojili su muškarce od žena i sve ih poubijali, a žene su odveli kao roblje. Poslije pada ovih gradova, u muslimanskim rukama je ostao samo još jug Endelusa”.
Pad Kordove, smrtni krik nije imao ko čuti XLI
Sramni poraz halife En-Nasira XL
Velika pobjeda kod Alarkosa XXXIX
Muvehidini u Endelusu XXXVIII
Endelus: Propast države murabituna XXXVII
Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI
Borbe za Toledo XXXV
Bitka sedam komandanata XXXIV
Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII
Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI
Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX
Stravični zločin u Bobastru XXVIII
Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII
Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI
Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII
Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII
Proglasio se halifom svih muslimana XXI
Najveća bitka u historiji Endelusa XX
Endelus: Pedeset godina vladavine Abdurrahmana en-Nasira XVIII
Nastojanja da se vrati jedinstvo XVII
Endelus: Silodarnost drumskog razbojnika Ibn Hafsuna XVI
Endelus: Halifa na crkvenom saboru XV
Endelus: Velika sječa uleme XIV
Endelus: Čudna gozba u Toledu XIII
Endelus: Bijeg poslije 27 godina tamnovanja XII
Endelus: Muslimani traže pomoć od nevjernika protiv drugih muslimana XI
Endelus: Sukob Emevija i Abbasija IX
Endelus: Međumuslimanski sukobi VIII
Endelus: Velika bitka kod Poatjea VII
Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI
Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V
Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV
I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II