Govor duše: Budi rijeka ljubavi!

Ne budi rijeka tuge, već radosti, jer sve što imaš i vidiš, kuda tečeš i prolaziš neka te na Njega sjeća i tvoje dubine veseli! Ako su tvoje dubine zamućene, teci bliže bistrim blagodarnim rijekama, rijekama Istine, rijekama Znanja, što će hraniti i radošću bistriti tvoje srce i tvoje dubine!

229

Piše: Maida Šahinović

U okrilju Arša Uzvišenog, ispod kupole Dženneta i vode petsto godina duboke, i šest nebesa po petsto godina prostranih, i još jednog najbližeg, sjajnim zvijezdama ukrašenog, sazviježđa se gnijezde milijardama zvijezda sakupljenih. U blistavim rojevima sija sazviježđe Puta: jedva primjetan trag sakupljene svjetlosti, izdaleka svjetluca, blizu istočne strane – Sunce. Oko sunčeve svjetlosti u prstenu plešu krugovima njegove malene planete: poslije prve druga, poslije druge treća – Zemlja. Tlom Zemlje jasno omeđene stubovima, zaključanih kapijama vremena, između istoka i zapada što je obalama svijaju u zagrljaj, svojim koritom plahovito teče neumorna rijeka – život. Od izvora do obale, od obale do pritoke putuje svojim stazama vremena do kraja i ponire zemlji.

I tako se ovim svijetom na tlu zemlje, među kapijama vremena, prepliću bezbrojni putevi života – rijeke ponornice. Mnoge od njih tek su sićušni potoci kratkoga vijeka, gotovo neprimjetni, što već blizinom izvora poniru. Druge opet protiču ravnicama i gradovima, dalekim i dugim, nekada i čitavim carstvima. Ima i onih čija korita zadivljuju svojom veličinom, teku čitavim prostranstvima zemlje, nekada i stotinu godina daleko. Među njima je mnogo oskudnih izvora, jedva primjetnih, koji osim svome vrtu ničemu ne koriste. Drugi opet natapaju prostrane ravnice hraneći pašnjake, cvijetnjake i guste voćnjake prepune mirisnih plodova. Ima i onih koji putuju morima, oživljavajući prostranstva čitave planete svojim blagodarnim svježim kišama.

Isti takvi su i mnogobrojni životi: jedni beskorisni, drugi blagodarni, a tek rijetki u knjigama znanja zapisani. Ponajviše se ipak, razlikuju po čistoći: jedne su bistre, prozračne, radosna izgleda, toliko pitke da sve žeđi umora i neznanja njenom svježinom nestaju. Druge su opet dnom zamućene, grijesima isprljane, sasvim beskorisne, štetne i svojim vrtovima.

Ipak, mnogo je takvih koji svoje tokove promijene koritima čistoće, pa ih vidiš kako slapovima vodopada u odsjaj šalju najljepše boje duge, izbistre se i postanu pitke, te svojom bistrinom prozračno čiste i one zamućene. Jednako takvi su i svi životi, svi koji teku stazama iskušenja, da bi Onaj koji ih je iz njihovih izvora provreo iskušao koji od njih će bolje postupati.

A ti, čovječe, čiji život sigurno ponire zemlji, ne dopusti da te zanese bistrina tvoje vode i ljepota obala kojima protičeš, jer ćeš svakom obalom samo jedanput proći, a na kraju život završiti u ponoru! Ne odgađaj da se poniziš i potečeš koritom ljubavi prema Onome koji je htio da tvoj život izvire, koji je stvorio prekrasne obale, visoko nebo i sunce čijim se svjetlom hraniš, jer ne znaš iza koje ravnice tvoja rijeka ponire mezaru! Ne budi beskorisna, već blagodarna rijeka, rijeka Istine, rijeka zahvalnosti, rijeka ljubavi samo Onome koji ju je stvorio! Budi rijeka zikra Onome koji te spomene kada Ga spominješ, budi rijeka nadanja Njegovoj milosti i rijeka straha Njegove gordosti! Ne budi rijeka tuge, već radosti, jer sve što imaš i vidiš, kuda tečeš i prolaziš neka te na Njega sjeća i tvoje dubine veseli! Ako su tvoje dubine zamućene, teci bliže bistrim blagodarnim rijekama, rijekama Istine, rijekama Znanja, što će hraniti i radošću bistriti tvoje srce i tvoje dubine!

Kud god da tečeš, s mirom teci, budi rijeka najljepših riječi, neka tvoja lađa što je nosiš bude najljepša poruka istine: Da život je rijeka ponornica, da živi, teče i umire, da će se Velikog dana vratiti Gospodaru, Allahu koji je htio da izvire. I da je jedina neprolazna radost što bistri dubine i um osvjetljava, zikr i ljubav Onome koji sve stvara, kojem se sve vraća. Budi rijeka zikra što svježinom svoje vode natapa i cvjeta prekrasne džennete duše, pa kad se dženneti sasvim rascvjetaju u njima nema tuge, u njima nema iskušenja! Kao što reče Ahmed plemeniti: ”I u tamnicu da me zatvore, šta mi mogu kad je u mojim prsima džennet!” Kako su krasne ove rijeke, ove obale istoka i zapada, ovo sunce i daleka sazviježđa, ovih nebesa sedam i voda duboka, džennetska kupola i Arš uzvišeni! A kako je tek lijep, a kako je tek krasan Onaj koji ih je stvorio!