Piše: Fuad Šišić / www.sdatesanj.ba
“Hvala Bogu što mi se ovo desilo, pa sam malo progledao.”
Nermin Tulić, sarajevski glumac
(nakon što je izgubio obje noge u ratu od granate)
Nekako u isto vrijeme dok je Predsjednik RS-e boravio u posjeti Rusiji, sanjao sam da je Milorad Dodik prešao na islam, i da je odlučio podsjetiti javnost u prijateljskoj Rusiji na istinu o onome što se dogodilo u BiH. Predsjednik RS-e, na javnoj tribini u Moskvi, je podsjetio javnost u prijateljskoj Rusiji kako je vojska RS-e srušila više od hiljadu džamija i drugih vjerskih objekata u BiH za samo nekoliko mjeseci, počinila genocid u Srebrenici nad muslimanima, te ostavila veliki broj masovnih grobnica čiji broj se nije utvrdio ni do danas, jer svaki dan se otkrivaju nove masovne grobnice. Predsjednik RS-e je izrazio žaljenje što su u svemu tome sudjelovali i dobrovoljci iz prijateljske Rusije, jer bez obzira na propagandu koja je širena tokom rata, ipak je to sudjelovanje bilo na pogrešnoj strani.
Predsjednik RS-e je izrazio žaljenje zbog činjenice da nelegalno izgrađena crkva u avliji muslimanke Fate Orlović i do danas nije uklonjena, ali je naglasio posebno zadovoljstvo da su muslimani u BiH uspjeli obnoviti i izgraditi sve porušene džamije, i na neki način izbrisati tragove zločina koji su bili vidljivi širom BiH.
U isto vrijeme, Milorad Dodik je izrazio žaljenje što investitori iz arapskog svijeta ulažu u Srbiju a ne u BiH, nadajući se da će i njegov prelazak na islam doprinijeti dolasku ljudi iz arapskog svijeta u BiH. Uz to, Milorad Dodik (alijas Dževad El Mubarak) je kazao da će istekom sadašnjeg mandata predsjednika RS-e vlast predati opoziciji, a on će se posvetiti davi, tj. širenju istine o islamu.
Probudim se, prošlo pola noći. Ustanem i klanjam dva rekata, a onda opet zaspim. A onda sanjam da su u Tešnju pronašli grobnicu neispaljenih granata. I sanjam kako granate šetaju po noći, ustaju iz grobnice i odlaze u šumu. Ali nisu u bijelom, pa ih niko nije vidio dok su šetale. Ili su došle s druge strane, niko još ne zna. Pričaju međusobno o tome ko ih je zakopao, ko ih otkopava, i baš onako ljute bježe u šumu.
Kaža jedna granata u trku drugoj: nismo mi napravljene da nas zakopavaju i otkopavaju, nego da nas ispaljuju. Baš se osjećam beskorisno. Volila bih da se nisam ni rodila.
A jedna od njih odgovara: nema od tog posla ništa. Dospjele smo u pogrešne ruke. Nego, put pod noge i što dalje od ovih suludih ljudi. Kao da im je SIPA sihire nabacila.
Probudim se, vidim nije prošao ni sat vremena. Velim: estagfirullah (Bože oprosti)! Kontam u sebi šta je ovo? Sjetih se Salih Husare (rahmet mu duši), koji je znao reći: Ovo je sve pobudalilo, samo sam ja ostao normalan. Onda počnem misliti o svim tim herojima, o žrtvama, o danima opsade, o zajedništvu odbrane. Prijatelji nam bacali hranu padobranima, a neprijatelji rakete i granate haubicama i tenkovima. Kada se padobran ne otvori, taj ogromni paket nad glavama izgladnjelih ljudi postane ubica, a onda žalost. Kada raketa „zemlja-zemlja” ne eksplodirala, ta ogromna opasnost nestane, a onda radost. Rahmetli Smajl Smajlbegović je vadio eksploziv (preko 400 kg u jednoj raketi), taj eksploziv se punio u mine koje su se ovdje proizvodile, pa se to (neprijateljima) vrati nazad odakle je došlo u izmijenjenom pakovanju. Znao sam se našaliti poslije rata zbog toga, kazujući drugima da naša privreda nije prestajala izvoziti ni u vrijeme opsade. Ali više mi se ne spava. Dosta mi je sna. Mislim prvi puta o tome na ovaj način. Hrana od prijatelja, a ono smrt. Smrt od neprijatelja, a ono prilika za život. Kada kreneš u nešto ne znaš kako će završiti. Misliš da je dobro za tebe, a ono ispadne loše. Misliš loše za tebe, a ono bude dobro. Allah zna, ljudi ne znaju. Nema sna, pa činim dovu za prijatelje i neprijatelje. Za prijatelje: da im Allah dadne snage na putu istine, za neprijatelje: da ih Allah uputi na put istine.
