Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Na pragu smo nove, 1445. hidžretske godine, pa je prilika da se prisjetimo jednog od najvećih događaja u historiji islama, Hidžre prvih muslimana na čelu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, iz Mekke u Medinu.
Hidžra u sebi krije bezbroj pouka i poruka i ona je nepresušno vrelo inspiracije na putu borbe za uzvišene vrijednosti i ostvarenje uzvišenih težnji i ideala. Mi ćemo ovom prilikom spomenuti možda jednu od najvećih i najvažnijih lekcija Hidžre, a to je umijeće izgradnje nade.
Hidžra uči vjernike stvaranju i izgradnji nade, nade u Allahovo obećanje, nade u Allahovu pobjedu, nade u svijetlu budućnost za islam i muslimane, nade u olakšanje nakon nevolje, te slave i ponosa nakon poniženja.
Kad spominjemo izgradnju nade kroz događaj Hidžre, onda nikako ne možemo zaobići jednu noć na Mini, odnosno na Akabi, jedanaeste godine po Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvu, u vrijeme hodočašća, i skupinu od šest ljudi iz Jesriba s kojima se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upoznao i pozvao ih u islam, pa su oni prihvatili njegov poziv i izgovorili šehadet, a zatim se kao muslimani vratili u Jesrib.
Tu časnu i odabranu skupinu sačinjavali su ljudi iz plemena Hazredž: Es'ad ibn Zurare, Avf ibn Haris, Rafi'a ibn Malik, Kutbe ibn Amir, ‘Ukbe ibn Amir i Džabir ibn Abdullah.
Njihova imena bi svaki musliman i muslimanka morali znati u svako doba dana i noći, jer ovih šest muslimana predstavljaju početak nove faze islama i poslaničke misije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koja će biti u znaku ponosa i slave, i oni su bili prvo sjeme visokog krošnjatog stabla koje je nastavilo da rađa i da daje svoje slatke plodove u svako doba godine.
Čim se ovih šest muslimana vratilo u Jesrib počeli su pozivati članove svojih porodica u islam tako da nije ostala ni jedna kuća u Jesribu a da u njoj nije bio barem jedan musliman, da bi se na kraju, kako prenosi Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhu, svi sakupili i rekli: “Dokle ćemo ostaviti Allahovog Poslanika da bude protjerivan po brdima Mekke i da se boji za sebe i svoju misiju?”
Nakon toga je dvanaeste godine po poslanstvu, sedamdeset ensarija došlo u Mekku u vrijeme hodočašća da bi se sreli sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, s ciljem da mu daju zakletvu ili prisegu na vjernost i da mu ponude da dođe kod njih u Jesrib koji je čekao na svoje novo ime.
Tom prilikom su ga pitali: ”Allahov Poslaniče, na šta da ti se zakunemo?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Zakunite mi se na poslušnost i pokornost u svakoj situaciji, na izdržavanje u teškoći i lahkoći, na naređivanje dobra i odvraćanje od zla, i da se u ime Allaha nećete bojati ničijeg prijekora, i da će te me pomoći i štititi kada dođem kod vas kao što pomažete svoje žene i svoju djecu, a vama zauzvrat pripada Džennet.”
”Pa smo”, veli Džabir ibn Abdullah, ”prišli Allahovom Poslaniku i dali mu prisegu na vjernost.”
Uistinu poslije teškoće dolazi olakšanje i dolazi Allahova pobjeda odakle se vjernici najmanje nadaju.
Zato je važno ustrajati na Pravom putu i ustrajno raditi na promicanju i afirmaciji islama i njegovih vrijednosti ma koliko noć bila mračna, možda će baš poslije naše najmračnije noći osvanuti zora nade, olakšanja, pomoći, pobjede i ponosa.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, danima je pozivao svoj narod u Mekki, ali su se vođe plemena uzoholili, kao što su se uzoholili pripadnici tih plemena, pravili su spletke, činili zavjere sve dok, pred poslaničkim pozivom u islam, sva vrata nisu zatvorena. I nakon svega toga, početak spasa bio je u šestorici naizgled bespomoćnih ljudi iz Jesriba.
Osim događaja sa šestoricom prvih muslimana iz Jesriba, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučava nas izgradnji nade i u drugom slučaju koji je vezan za Hidžru, kada su Kurejšije odlučile da ga ubiju.
Naime, u noći kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, planirao napustiti Mekku i pridružiti se muslimanima u Medini, mušrički mladići su se okupili i opkolili njegovu kuću čekajući da zaspi, pa da upadnu u kuću i ubiju ga.
Po ljudskim mjerilima nije postojala nikakva šansa ni nada da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostane živ, no i pored toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni jednog trena nije gubio nadu, već je svoj slučaj povjerio Allahu, dželle šanuhu, a zatim je izašao iz svoje kuće učeći deveti ajet iz sure Ja-Sin: ”I kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili – zato oni ne vide.”
Zatim je bacio prašinu na ohole mušričke glave koje su htjele da ga ubiju, i kao da je ta prašina bila simbol neuspjeha i razočarenja mušrika u pogledu izvršenja onoga što su im njihove glavešine naredile.
Tako je još jedanput iz mrkle noći svanula svijetla zora nade, i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao je neopažen pored svojih ”ubica” i nastavio svoje hidžretsko putovanje sa svojim drugom Ebu Bekrom, radijallahu anhu, dok nisu stigli u pećinu na brdu Sevr, gdje su ostali tri dana.
A onda se i treći put rodila nada usred velike nevolje i Allah je na vjernička srca spustio smirenost i sigurnost kada je mušrička potjera bila pred ulazom u pećinu, tako da su Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr čuli njihove korake.
I kada Ebu Bekr izražava svoju zabrinutost, šapućući: ”Allahov Poslaniče, kada bi neko od njih samo spustio pogled vidio bi nas”, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučava ga kako se gradi nada, pa mu potpuno smiren i siguran, veli: ”Ebu Bekre, šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći?!”
I mušrici su se vratili neobavljenog posla nakon što između njih i onih koje su tražili da ih ubiju nije bilo osim nekoliko koraka. Još jednom su se tmine noći raspršile pred zorom nade i još jednom je Allah zaštitio Svoje vjerne robove i izbavio ih u trenutku kad se činilo da nema izbavka i spasa.
Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr nastavili su svoje putovanje sve dok ih nije sustigao Suraka ibn Malik, koji je krenuo u potjeru za njima nadajući se nagradi Kurejšija, nadajući se da će postići ono što Kurejšijama nije pošlo za rukom.
I ponovo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazuje kako se gradi nada i šta znači istinsko pouzdanje u Allaha. Iako je Suraka krenuo da ih uhvati i odvede kao zarobljenike Kurejšijama, da budu podvrgnuti mučenju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije mario za tim kao da se ništa ne dešava. A kada mu je Ebu Bekr rekao: ”Allahov Poslaniče, ovaj će nas stići”, on mu je ponovio riječi iz pećine Sevr: ”Ne brini se, Allah je sa nama!” (Et-Tevba, 40.)
Tada su noge Surakinog konja počele tonuti u zemlju i Suraka je shvatio da on ne može doći do njih i da se uzalud nadao nagradi od sto deva. Ponovo je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pobjeda došla odakle je nije ni očekivao, a Suraka se vratio i odvraćao je Kurejšije da ne idu tim putem govoreći im da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr sigurno nisu krenuli tim putem.
Tako nas Hidžra uči u svakom svom dijelu kako izgraditi nadu i očekivati rođenje svjetlosti iz utrobe tame, jer nakon noćne tmine nema ništa drugo osim sjajne zore, a nakon teškoće dolazi olakšanje.
Nama je u ovom vremenu kriza, raznih vrsta poraza, nedaća i stagnacije islamskog ummeta, neophodna nada, odnosno umijeće izgradnje nade. Ko zna, možda su nedaće i krize kroz koje prolazimo kapija nepoznatog dobra i možda se ova iskušenja pretvore u veliko dobro za nas, jer: ”Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216.)
Mekka je bila tijesna Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov narod ga je protjerao iz rodnog grada koji je toliko volio, pa je on ostvario veličanstvenu pobjedu i izgradio islamsku državu u Medini nakon Hidžre.
Arapska plemena su napustila islam u vrijeme Ebu Bekrovog hilafeta i mnogi su mislili da će islam tada zauvijek nestati, ali se on, nakon pobjede nad otpadnicima, proširio diljem zemaljske kugle.
Plamen smutnje i pobune je bjesnio među muslimanima nakon ubistva hazreti Osmana, radijallahu anhu, sve dok ljudi nisu počeli govoriti: ”Nema rješenja za ovu smutnju!”, a onda se voda vratila ponovo u svoje korito, nastavljena su islamska osvajanja sve do perioda Osmanlija, koji su proširili islam u srce Evrope.
Tatari su izvršili invaziju na islamski istok sve dok nisu opustošili Bagdad i ubili samo u Bagdadu dva miliona muslimana. Tada se govorilo: ”Nestalo je islamske snage zauvijek!”, a onda je, samo dvije godine nakon pustošenja Bagdada, mamelučki sultan Sejfudin Kutuz, 1260. godine, nanio težak poraz Tatarima u Bici kod Ajni Džaluta i vratio ummetu njegovu slavu.
Krstaši su mobilizirali svoje falange i uspjeli su osvojiti Kuds u kojem su izvršili strašan masakr nad muslimanima, tako da su njihovi konji hodali ulicama kroz rijeke muslimanske krvi. A kada su ljudi slabog imana izgubili svaku nadu, pojavio se neustrašivi mudžahid Salahudin Ejjubi koji je porazio krstaške horde i vratio Kudsu njegov osmijeh.
Dakle, Hidžra nas uči da poslije muke i teškoće dolazi olakšanje, poslije poraza dolazi pobjeda, poslije tamne noći dolazi nova zora, pa čemu onda očaj i malodušnost?!
Naše je samo da ispunimo uvjet koji je spomenut u ajetu: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)
