Nakon učestalih napada na Bošnjake u Crnoj Gori, odnosno Pljevljima, Srpska pravoslavna crkva i prosrpske političke partije odlučile su napraviti šou za javnost. Njihovi lideri su prvo bećali da garantuju bezbjednost muslimanima i da će čuvati džamije kao svoje crkve, a onda su došli pred džamije i razvili transparente “Ne damo svetinje”.
Ovakva predstava za javnost dobro je poznata Bošnjacima. Svi se sjećamo kako je zločinac Ratko Mladić pred kamerama dijelio čokolade djeci u Srebrenici. A kad su se kamere ugasile krenuo je pokolj.
Izdvajamo do iz presude Haškog tribunala u slučaju Blagojević-Jokić:
“105. Na sastanku između komandanta UNPROFOR-a i generala Mladića 7. marta 1995. u Vlasenici, Mladić je zagarantovao bezbjednost muslimanskog stanovništva enklava Srebrenica, Žepa, Goražde.
106. Dana 8. marta 1995. vrhovni komandant Oružanih snaga RS, Radovan Karadžić, izdao je Direktivu za dalja dejstva op. br. 7: ‘planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima’ trebalo je stvoriti ‘uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi’.”
Dok je Ratko Mladić davao garancije za “bezbjednost muslimanskog stanovništva enklava Srebrenica, Žepa, Goražde”, Radovan Karadžić je završavao Direktivu za etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima.
Srpska politika u Crnoj Gori primijenjuje strategiju koju je u novije vrijeme usavršio Aleksandar Vučić. Istureni igrači daju pomirljive, prihvatljive i smirujuće izjave, a glavni plan se provodi po dubini. Kao što je u našem slučaju, Vučić deklarativno poštuje Dejtonski sporazum, a kada se pogleda šta radi sa Miloradom Dodikom sve postaje jasnije.
