“Ima tome 12, 13 godina. U mektebu sam jednog jutra polaznike mektebske nastave, prije redovnog ispitivanja i provjere njihovog temeljnog znanja o vjeri, šartovima, namazima itd., između ostalog, upitao da li neko od njih zna koja noć pada u četvrtak navečer, misleći da bi možda nekoliko njih moglo znati i čuti od nana i deda, eventualno od roditelja, koji u potpunosti prakticiraju vjeru, da se radi o lijepoj, mubarek noći, koja pada u prvi četvrtak u mjesecu redžebu. Začudio sam se kada sam vidio u zraku mnoštvo podignutih dječijih ruku. Skoro svi znaju! Zadivljen prizorom, nisam mogao a da ne ustanem iz stolice, onako sav radostan, zadovoljan i ispunjen. Ali, taj osjećaj ispunjenosti, bezbrižnosti i radosti je brzo iščezao ili zaledio se u meni kada sam od djece zatražio odgovor, jer svi su u jedan glas odgovorili: “Helloween – Noć vještica”! Bio je to potpuno neočekivani odgovor koji me je ukopao na mjestu. Kiseo i kratak osmijeh na licu, a u srcu zemljotres. A o čemu se, zapravo, radilo?
Kako sam kazao, prije nekih 13 godina u istu noć, prvi četvrtak u mjesecu redžebu, poklopile se dvije noći. Jedna po tuđoj, neislamskoj, kršćanskoj tradiciji – „Noć vještica“ i druga po našoj islamskoj – „Noć želja“. I po običaju naši kulturni radnici uvijek upriliče neku manifestaciju za djecu povodom takvih (kršćanskih) „noći i svetaca“ tako da su djeca već podobro bila obavještena putem medija da je to „Noć vještica“, a nisu znali da je tu istu noć bila jedna mubarek noć po našoj tradiciji i našem običaju.
Ovaj događaj vjerno pokazuje i dokazuje da su nam, pored farzova i sunneta kao nužno potrebnih, itekako potrebne i one stvari koje i nemaju neku „preveliku“ utemeljenost u praksi našeg poslanika Muhammeda, a.s.
Jednostavno, priroda ne trpi prazan prostor. Moramo ga na vrijeme ispuniti, prije nego nam se drugi utrpaju sa svojim okupirajućim i otuđujućim sadržajima. Naša djeca su naša i ne dajmo ih drugima! Ma kako ti drugi izgledali moderno i lijepo.
U protivnom, nemojte se čuditi kad se vaše dijete preko noći pretvori u stranca, u vašoj kući, kojeg ne možete i nećete prepoznati. A objektivno, to nije bilo preko noći. Trajalo je to mnogo duže, a to smo otuđenje, koje je trajalo, sa simpatičnošću ignorisali.”
