Autor: Sead Omeragić/Stav
U Stupni do, selo kod Vareša, 23. oktobra 1993. upale su jedinice HVO-a Kiseljaka, kojima je komandovao kasnije osuđeni zločinac Ivica Rajić. Nije bilo nikakvog otpora, a ubijeno je 38 civila muškaraca, žena i djece. Selo je potpuno spaljeno, izvršena su brojna silovanja, a u logore odvedeno oko 250 muškaraca. Ostaci sedam članova jedne porodce, dva muškarca, tri žene i dvoje djece bili su nađeni spaljeni u jednoj štali, gdje su ih očito ugurali, zatvorili i zapalili. Najviše je stradalih bilo u porodici Likić. Sabina Likić je imala dvije i po godine i Enis Likić tri godine, kao najmlađe žrtve ovog užasnog pokolja.
Među pojedinačno navedenim slučajevima, Sud u Hagu je izdvojio smaknuća hicima i prerezivanjem grla, spaljivanje starijih žena u kući te ubojstvo dviju žena i troje djece tokom pokušaja bijega iz sela
Deset godina nakon zločina i osam godina nakon što je optužen za zločine Rajić je još uvijek bio na slobodi. Pridružili su im se britanski obavještajci u potrazi.
Godine 2003. tadašnja jedinica MUP-a Hrvatske za potragu za kriminalcima i zločincima dobila je informaciju o Ivici Rajiću.
Publicista i novinar Julian Borger u svojoj knjizi „Krvnikov trag“, koja se čita u jednom dahu, iznosi podatke o tome kako je uhapšen Ivica Rajić. Knjiga donosi dvadesetak fantastičnih gotovo filmskih priča o lovu na balkanske zločince. Te po svemu izuzetne priče govore o vrhunskom djelovanju Međunarodnog suda u Hagu, u njegovom najboljem dobu, u vrijeme hrabre tužiteljice Carle del Ponte.
Raić je pronađen blizu Splita, u Kaštelu. „Živio je pod nizom lažnih imena, prvo kao Viktor Andrić a onda i kao Jakov Kovač, uz odgovarajuće lične dokumente koje mu je osiguravala hrvatska obavještajna služba… Rajićevo prisustvo u Splitu nije trebalo nikoga iznenaditi. Njegova supruga je radila u Ministarstvu obrane, koje se jako lijepo o njoj staralo, osiguravši joj stan u Splitu, posao rukovođenja jednim hotelom u vlasništvu vojske, uz dvije privatne firme: kafić i prodavnicu obuće“, piše Borger.
U nekoliko dana praćenja meta se nije pojavljivala, a onda je jedan od posmatrača primjetio čovjeka koji kafiću isporučuje boce za plin. „Prošao je gurajući prikolicu s cilindrima te ih počeo unostiti kroz stražnja vrata. Izgledao je uvjerljivo kao skromni trgovac i policajac ga ne bi smatrao važnim da nije istog čovjeka nekoliko dana kasnije spazio ispred zgrade u kojoj je živjela gospođa Rajić.“
Kasnije će se otkriti da je Rajić radnim danima stanovao u Kaštelu, a vikendom sa suprugom i kćerkom u Splitu.
Taj čovjek kojeg su istražitelji primijetili je bio stariji i s dosta sijede kose, ali je jako ličio na Rajića sa ratnih fotografija.
Policijski tim nije mogao biti siguran. „Rajićev hrvatski vojni dosje, uključujući njegove otiske prstiju,nestao je netragom iz zagrebačke arhive, uz svu drugu zvaničnu evidenciju koja je ikad postojala. To je kočilo istragu, a onda su problem riješela dva istražitelja Christophera Loomsa, bivšeg britanskog obavještajca i Oscara Vere, službenika američkog State Depatmenta i savjetnika komandanta SFOR-a u Bosni. Njih dvojica su se sjetili da je Raić bio oficir JNA prije nego što se priključio HVO-u.“
Ubrzo su preuzeli kopije njegovog JNA dosjea. Tim za potragu je upratio svakodnevna kretanja Rajića. Dočepati ga se bio je realtivno lagan posao. Petog aprila 2003., kada ga je supruga vozila u Kaštel, jedno vozilo joj je prepriječilo put, a nekoliko policajaca i agenata Rajića je izvuklo iz automobila i odvelo na sigurno mjesto.
Kako je Rajić imao izuzetnu zaštitu, što je bilo očito u nevjerovatnom skrivanju njegovog dosjea, policajci i agenti koji su ga uhvatili su sumnjali da će doći do uzvratnog udarca i da će ta tajna ruka koja ga je pažljivo skrivala, sada pokušati i osloboditi. I dok su pratili Rajića, pazili su da oni ne budu otkriveni i praćeni. Čak šest timova sa pet ljudi, od kojih niti jedan nije znao za druge timove, bili su raspoređeni i sa preciznim zadacima u širokom krugu Splita, otkrio je to u direktnom intervjuu Julianu Borgeru tadašnji ministar MUP-a Republike Hrvatske Ranko Ostojić.
Tim koji ga je uhapsio odvezao ga je do Benkovca, gdje je helikopter pokupio i Rajića i one koji su ga uhapsili i odvezao ih na zagrebački aerodrom. U Haag je prebačen 24. jula 2003., gdje se izjasnio krivim za gruba kršenja Ženevskih konvencija. Odmah je pristao po svojoj volji biti saradnik Tribunala.
Rajić je pristao na saradnju sa Tribunalom i, prema izvještaju Tribinala, počeo otkrivati sve detalje, pa i one o dogovorima sa srpskom stranom u držanju Sarajeva u okupaciji, o švercu glavnom hranom sa srpskom stranom i izvlačenju novca iz opkoljenog glavnog – gladnog grada.
Rajiću je to bilo drugo suđenje. Suđen je u Mostaru za teško ubistvo peterice pripadnika HVO-a Kiseljaka. Izricanju presude početkom decembra 1995. godine prisustvovala je i rodbina ubijenih. Sud ga je oslobodio a on je išetao slobodan iz sudnice dajući izjave „zahvalnosti svom narodu“. Roditelji i rodbina ubijenih su ostali šokirani i uplakani.
Krajem te 2003. godine, nakon izbora došlo je do smjene vlasti u Hrvatskoj i na njeno čelo je došao Ivo Sanader. On je prijetio da neće izručivati osumnjičene za zločine koje je tražio Haag. To je bio jedan od ključnih razloga da tadašnja Vlada Ivice Račana izgubi izbore. Međutim, Sanader će nakon dolaska na vlast predavati Tribunalu u Hagu osumnjičenike za ratne zločine mnogo brže nego Račanova vlada.
Ovo je jedna priča o radu Međunarodnog suda u Hagu. Mnogi i ne znaju kako su se ključni zločinci sa terena, i oni iz političkih vrhova Srbije i Hrvatske našli iza rešetaka u zatvorima širom Evrope. Neka vide na ovom slučaju spektakularnog hapšenja Ivice Rajića zločinca iz Stupnog dola..
