Korijeni islamofobije u islamskom Endelusu – III dio: Na toleranciju, dobročinstvo i renesansu, kršćani su muslimanima…

201

Piše: Muhamed Vahman / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon što je islamska država Endelus dosegla vrhunac svoje renesanse, a raskoš i luksuz se proširili na većinu njezinih pokrajina, u dušama njenog naroda probudio se demon podjela, uobraženosti i predislamskog paganskog žara, pa su se podijelili na mnoštvo skupina, a Endelus rastrgali i raskomadali na emirate i državice. Iako su neke od tih državica poznavale periode mira, to su bili samo kratki bljeskovi u mračnoj noći.

Kao rezultat toga, s obzirom na nivo tolerancije koja je vladala u to vrijeme, kršćani i Jevreji su iskoristili ovu situaciju, pretvorivši je u priliku za klevetu i vrijeđanje islama i muslimana. Iako napori ”Pokreta mučenika” u Kordobi nisu uspjeli pretvoriti ove klevete u javnu aktivnost zbog svoje grubosti i arogancije, nije bilo moguće zaustaviti njegovo pojavljivanje u kulturnoj i intelektualnoj sferi koju je karakterizirao populizam, mržnja i neprijateljstvo prema muslimanima, a čiji su glavni predstavnici bili svećenici i monasi koji su raspirivali bijes kod kršćanske omladine protiv islama i njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

To je posebno došlo do izražaja u kršćanskoj narodnoj književnosti, posebno u pjesmama, napjevima i legendama. Čini se da je to bio proizvod vjerske slobode koju su neki fanatični kršćani iskoristili kako bi izmislili mitove o islamu i ličnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći da muslimani poštuju ”idola” koji se zove ”Mahoma”.

Španski orijentalista Juan Vernet, u ranije spomenutoj studiji, pozvao se na francusku “Pjesmu o Rolandu”, koja govori o islamu i Kur'anu, epskoj pjesmi koja se sastoji od hiljade stihova napisanih krajem jedanaestog stoljeća na starom francuskom jeziku.

Španjolska arabizacija – u svom prvom valu – dosegla je vrhunac između 13. i 15. stoljeća po Isau, alejhi selam, odnosno između sedmog i devetog stoljeća po Hidžri, kada su Španjolci komponovali i pisali djela u obliku polemičkih kontradikcija kako bi napadali islam. Sva ta djela bila su zasnovana na individualnim percepcijama, te na mitovima i legendama izvedenim iz španjolske kolektivne imaginacije bez bilo kakvog utemeljenja na stvarnim činjenicama.

Među tim knjigama treba spomenuti Povijest Španije, čiji autor je kralj Alfonso X od Kastilje (umro 1284. godine), poznat po nadimku ”El Sabio” (”Mudri”), u kojoj je veliki prostor posvetio životu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a čiji se sadržaj kretao između fanatičnih predrasuda i nedostatka naučne tačnosti u mnogim podacima.

Pokret prevođenja s arapskog na španjolski procvjetao je u doba ovog učenog kralja – kako kaže orijentalist Palencia -, kada je naredio prevođenje naučnih knjiga i arapskog islamskog naslijeđa – iz književnosti, fizike i astronomije – na španski i latinski.

Međutim, ovaj orijentalizam otvorit će jedan sasvim drugi put kroz prevodilačka djela, vjerske rasprave i pokušaje kristijanizacije, jer će mnogi islamski izvori – među kojima su prije svega Kur'an i Poslanikov sunnet – biti prevedeni na kastiljanski ili na latinski, što će pomoći u prenošenju ovog naslijeđa u Evropu koja ga je kasnije dobro iskoristila u izgradnji kulture trajnog vjerskog suživota.

Drugačiji put

Možda je razlog upuštanja u ovakve projekte bio povratak islamske ekspanzije u Endelusu te kontrola kršćana nad najvažnijim gradovima na sjeveru Endelusa općenito, a posebno nad Toledom, koji je definitivno pao 1086. godine/478. h.g., gdje je glavni fokus ove orijentalističke aktivnosti bio upravo kroz ”Školu u Toledu”, koja je prva škola prevođenja u Zapadnoj Evropi, a osnovao ju je katalonski teolog Ramon Llull (umro 1316. godine).

Francuski pisac specijaliziran za drevnu katalonsku književnost, Armand Llinares (umro 1997. godine) – u svom istraživanju o Ramonu Llullu – govori nam da se Ramon, kada je posjetio grad Bedžaju u Alžiru, obratio tamošnjim ljudima na arapskom jeziku, objašnjavajući im istinitost kršćanstva i napadajući islam. Nije štedio napor u kristijanizaciji muslimana zbog svog temeljitog proučavanja i udubljivanja u istraživanja arapsko-islamske kulture. Evropski svećenici i monasi hrlili su u njegovu školu u Toledu, posebno iz Francuske i Engleske.

To je dovelo do razlika u idejama i kretanjima unutar škole u Toledu, što je pojačalo pritisak španjolskog orijentalizma u pravcu vjerske rasprave usred intenziviranja plamena križarskih ratova na islamskom istoku i nastavka španjolske verzije “ratova za oporavak” Endelusa od muslimana. Ovdje se pojam “oružja riječi”, argumenta i pera pojavio – u mnogim slučajevima – ispred oružja strijela i sablji, zbog poremećaja ravnoteže moći u to vrijeme u korist muslimana.

Ovu transformaciju izrazio je jedan od velikih španskih crkvenjaka tokom vladavine države El-Murabituna, Petar Časni, poznat i kao Petar iz Montboissiera ( umro 1156. godine) – koji je stajao iza dovršetka prvog prijevoda Kur'ana na latinski (dovršen 1143./538. h.g.) -, kada je rekao: ”Neću vas napadati (tj. muslimane) kao što to mnogi od nas rade oružjem, već ću vam se obratiti samo riječima smirenosti i razboritosti, a ne nasiljem”.

Historičar Richard Southern (umro 2001. godine), u svojoj knjizi Western Views of Islam in the Middle AgesZapadni pogledi na islam u srednjem vijeku, veli: ”Očigledno je iz ovih veličanstvenih Petrovih riječi da je vjerski sukob među kršćanima krenuo drugim putem u drugom razdoblju učvršćenja muslimanske vladavine u Endelusu tokom dvanaestog stoljeća, nakon što vojna sredstva, mitovi i legende nisu uspjeli kristijanizirati muslimane. To je novi stil koji možemo nazvati “meka kristijanizacija”.”

Odvratno prerušavanje

Uprkos svim napadima, vjerskim revolucijama, pokušajima kristijanizacije i uvredljive metodologije potkopavanja islama i njegovog plemenitog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koju su utemeljili svećenici i monasi, većina muslimana Endelusa je to dočekalo sa još više tolerancije i suzdržanosti, te su primijenili nauku o vjerskim raspravama, crpeći inspiraciju iz Allahovih riječi: ”I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali  ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.'” (El-Ankebut, 46.)

Fenomen vjerske rasprave bio je jedan od faktora koji je naveo nemuslimane u Endelusu da nauče arapski jezik, kulturu i islamske nauke. Stoga Palencia – u svojoj knjizi Historia de la literatura arábigo-española – spominje da ”divljenje prema arapskoj kulturi nije bio jedini razlog za proučavanje islamskih knjiga u svim slučajevima, već su ih neki proučavali kako bi naučili i prikupili dokaze da se suprotstave islamu i njegovim sljedbenicima.”

I stvar nije bila ograničena samo na nemuslimane Endelusa, već je uključivala i druge stanovnike njenog sjevernog susjedstva. U razdoblju između 11. i 14. stoljeća/petog i osmog stoljeća po Hidžri, mnogi evropski studenti došli su u centre islamske nauke u Endelusu i Magribu, da bi proučavali medicinu, filozofiju, matematiku i druge nauke, i oni su iskusili vjerski suživot koji je vladao u Endelusu kakav nisu poznavali na cijelom evropskom kontinentu.

Pored spomenute škole u Toledu i studenata koji su dolazili iz Evrope u to školu, ovdje mislimo i na svećenike i vladare koji su dolazili na Univerzitet ”Al-Qarawiyyin” u gradu Fesu – naučnoj prijestolnici Magriba – kako bi naučili arapski jezik.

Na nivo praktične koristi od tog znanja i iskustva ukazao je portugalski historičar Adalberto Alves u svojoj knjizi Portugal, um eco de um passado arabePortugal: Odjeci arapske prošlosti, tvrdeći da su neka španjolska kršćanska kraljevstva pokušala imitirati islamski sistem ”ehlu zimme”, tj. odnos prema štićenicima (zimijama) u islamskoj državi, nakon završetka glavnog toka “ratova rekonkviste” sredinom trinaestog stoljeća (sedmog stoljeća po Hidžri), radi zaštite muslimanskih manjina i davanja prava na stanovanje, prakticiranje vjerskih obreda i trgovinu.

Čini se da su kršćanski vladari zapadnog Endelusa (Portugal) bili pod utjecajem endeluzijskog modela kojeg karakterizira vjerska tolerancija, jer su prvi Portugalci uspostavili pravosudni sistem sličan onom koji je organizirao poslove štićenika (zimija) u okrilju islamske države u Endelusu, sistem koji je kasnije inspirisao Evropu da riješi problem svojih unutarnjih vjerskih ratova između katolika i protestanata.

No, ovaj presedan, inspiriran endeluzijskim islamskim iskustvom, brzo se pretvorio u svoju suprotnost, u vjerski fanatizam i iskorjenjivanje onih koji slijede drugu vjeru mimo zvanične vjere u državi, nakon završetka ”ratova rekonkviste” rušenjem posljednjeg islamskog uporišta u islamskom Endelusu, kraljevine Granade, 1492. godine/897. h.g., kada su kraljevi Španije i Portugalije – Izabela (umrla 1504.) i njen suprug Ferdinand II Aragonski (umro 1516.) – prekršili sporazum i ugovor o predaji ključeva Granade, čije su odredbe predviđale da se muslimani neće prisiljavati da pređu na kršćanstvo.

To je objasnio španski historičar i antropolog Julio Caro Baroja (umro 1995.) – u svojoj knjizi “Muslimani Granade nakon 1492. godine” – ističući glavnu ulogu najistaknutijeg vođe pokreta prisilne kristijanizacije u Endelusu, svećenika Francisca Jiméneza de Cisnerosa (umro1517.) koji je predvodio desničarsku crkvenu struju kako bi iskorijenio muslimane, pa je u njegovo vrijeme pokrenuta prisilna kristijanizacija, čime je muslimanu dat izbor između pokrštavanja ili zatvaranja i mučenja.

Kao rezultat ove agresivne politike, neki muslimani pobunili su se protiv ugnjetavanja kršćanskih vladara Španije i njihove istrebljivačke crkve. Mnogi od njih su emigrirali u Sjevernu Afriku, naselivši se u velike metropole islamskog Zapada, poput Tetouana, Fesa, Saléa, Rabata, Tilmisana, Orana (Wahrana), Alžira, Tunisa i Tripolija, sve do Aleksandrije u Egiptu i obala Šama. Dok je većina muslimana koji su bili prisiljeni ostati u Endelusu pokrštena, i oni su kasnije izmislili svoj vlastiti tajni jezik pod nazivom “El Aljímído” ili Alhamijado (strani), a to je zapravo španjolski jezik napisan arapskim slovima.

Rezultati prisilne kristijanizacije ili prisilnog raseljavanja, jasno ukazuju u kojoj su mjeri španjolski kršćanski kraljevi i njihove crkvene vođe – kada su uspjeli ponovno preuzeti kontrolu i vlast nad Endelusom – promijenili i preoblikovali naslijeđe kulture vjerske tolerancije i mirnog suživota koji su muslimani uspostavili na njenom tlu osam stoljeća. 

Potvrđuju to i stihovi poznatog muslimanskog pjesnika Šihabuddina Ebul-Fevarisa et-Temimija (umro 1178. godine/574. h.g.), u kojima je rekao:

Vladali smo, a pravda i oprost bili su naša odlika, 

A kad ste vi vlast preuzeli, zemljom je krv potekla.

Dakle, ova razlika među nama sasvim je dovoljna, 

Jer, iz svake posude ističe njena vlastita sadržina.

Inspirativno nasljeđe

Uzimajući u obzir svjedočanstva evropskih orijentalista koji su upoznati sa najsitnijim detaljima historije odnosa islama i Zapada, nije ni čudo što su istraživači u studijama o Endelusu – poput Huseina Munisa (umro 1996. godine) u knjizi Fedžrul-Endelus (Zora Endelusa) i dr. Ahmeda Shalabyja (umro 2000. godine) u Enciklopediji islamske historije – zaključili da su tolerancija i vjerska sloboda koje su se proširile Endelusom duboko utjecale na pojavu prosvjetiteljskih ideja i filozofija, te izražavanja vjerskih sloboda u cijeloj Evropi.

Evropa je – u modelu endeluzijske vjerske tolerancije i istočnog islamskog pandana, koji je iskusila u doba križarskih ratova (1096.-1291./491.-690. h. g.) – pronašla konačno rješenje problema svojih vjerskih ratova.

Početkom sedamnaestog stoljeća, diskusije o fenomenu islamske tolerancije u Endelusu, najprije su pokrenule tzv. filozofije “doba prosvjetiteljstva”, kako bi se diskreditirala španska katolička monarhija, koja je protjerala svoje stanovnike muslimane i oživjela strašnu inkviziciju. Kršćanska Španija – prema Adalbertu Alvesu – nametnula je rigorozan zakon koji odražava njen ekstremizam i njegovo značenje: “Ili ćeš ući u našu vjeru ili ćeš umrijeti!”

Iako su, dakle, vrlo rano pokrenute ove rasprave, evropskim misliocima u to vrijeme nedostajalo je dovoljno informacija o Endelusu da bi im se omogućilo da se bave temeljitim istraživanjem ovog, za njih, jedinstvenog fenomena, pa je bilo potrebno pričekati 1765. godinu/1178. h.g., kada su se police evropske biblioteke povećale za novu knjigu Denisa Dominique Cardonna (umro 1783. godine), kojoj je njezin autor dao naslov Histoire de l'Afrique et de l'Espagne sous la domination des Arabe Historija Afrike i Španjolske pod vlašću Arapa.

Godine 1791. – na vrhuncu Francuske revolucije – slijedio ga je Jean-Pierre Claris de Florian (umro 1794. godine), sa svojom knjigom Précis historique sur les Maures d'EspagnaHistorijska podloga o španskim Maurima muslimanima Španije, o historiji Endelusa i islamskom prisustvu u njemu, pružajući važan prilog o iskustvu vjerske tolerancije u islamskom Endelusu, i to u vrijeme kada je Evropi takvo iskustvo bilo najpotrebnije.

Znakovito poređenje

De Florian je u ovoj knjizi napisao: “Moramo napomenuti da su Mauri (tj. muslimani) – koje nam mnogi povjesničari predstavljaju kao krvoloke i divljake – ostavili (dali punu slobodu) narodima koje su okupirali njihovo vjerovanje i crkve.” De Florian nije propustio priliku da uporedi način na koji su kršćani postupali prema muslimanima nakon osvajanja Granade i način na koji se postupalo prema kršćanima dok su muslimani bili gospodari zemlje.

Upravo je ovaj civilizacijski utjecaj islamskog Endelusa na njegovo evropsko susjedstvo – uključujući i njegove pravne dimenzije u postupanju s pripadnicima različitih vjera – natjerao Fernanda Pessoa (umro 1935. godine), jednog od genijalaca portugalske književnosti dvadesetog stoljeća – da potvrdi da su Portugalci latinsko-arapski narod i da, doslovno, uzvikne: “Arapi i muslimani su oni koji su nas učili!”

Poput Pessoa i njegov komšija Španjolac, Américo Castro (umro 1972.) – u svojoj knjizi La realidad histórica de España Historijska stvarnost Španije – vjeruje da je katolička Španija “podjednako negirala svoje endeluzijsko islamsko i jevrejsko naslijeđe”, ističući da je njegova zemlja “uživala u prosperitetu i toleranciji tokom islamske ere više nego ikad prije”.

Historičar Alves – u svojoj gore spomenutoj knjizi – citira francuskog orijentalistu i sociologa Jacquesa Augustina Berquea (umro 1995.) – bivšeg predavača na Univerzitetu u Alžiru, koji je rekao: “Pozivam na dijalog – čak i ako postoje rivalstva – koji će biti u znaku objektivnosti, a ne neznanja. Pozivam također da se vratimo endeluskom nasljeđu s obnovljenim duhom, iz kojeg će se, u isto vrijeme, prenositi nakupljene ruševine i neraskidiva nada.”

Alves također govori o savremenom portugalskom historičaru i pjesniku Joãou Paulo Borgesu Coelhou, koji je je rekao: “Analiza kursa Španije i Portugala – bez pozivanja na tragove islama u njoj – neobuzdana je želja da se falsifikuje sadašnjost zaboravljajući prošlost.”

Zatim nam Alves govori o trajnim predrasudama Evrope prema islamu i muslimanima, rekavši: “Evropa je uvijek gledala na islamski svijet s pogledom fanatizma i dominacije. Odatle je razvila duh križarskih ratova, a zatim neobuzdanu želju za kolonijalnom dominacijom.”

Ignoriranje i predrasude

Usprkos svemu onome što je napisano o iskustvu vjerskog suživota i društvene tolerancije u zemljama islama, posebno u Endelusu, i njegovoj zasluzi u pružanju znanja i izvanrednog civilizacijskog iskustva Evropi, na kojem je Evropa, prema svjedočenju najvećih zapadnih historičara, zasnovala svoju veliku renesansu, postoje orijentalisti koji to poriču muslimanima i optužuju ih da su ometali napredak Španije tokom srednjeg vijeka, okrivljujući ih za nesreće koje su pogađale Španiju u to vrijeme.

Vizije ovih orijentalista s predrasudama pružaju stalan izvor iz kojeg se napaja i hrani islamofobija među vjerskim ekstremno desničarskim strujama na Pirinejskom poluotoku i diljem Evrope.

Govoreći o neprijateljstvu nekih španjolskih orijentalista prema islamu, Juan Goytisolo (umro 2017. godine) – u svojoj knjizi O španskom orijentalizmu -, veli: “Ne biste trebali biti iznenađeni neprijateljstvom i nizom predrasuda koje većina naših autora pokazuje o islamu “, opisujući ih kao nosioce etnocentričnih i rasističkih ideja.

Stoga ne čudi što je španjolski istraživač Marcelino Menéndez y Pelayo (umro 1912. godine), komentirajući protjerivanje muslimana iz Endelusa, rekao: ”Ne ustručavam se smatrati to ispunjenjem neizbježnog historijskog zakona i jako mi je žao što se to desilo tako kasno!”

Juan Goytisolo citira čileanskog romanopisca Joséa Donosa (umro 1996. godine), koji kaže da “krivotvorena civilizacija muslimana nije ništa drugo do varvarstvo”.

A španjolski teoretičar i filozof José Ortega y Gasset (umro 1955. godine) ocijenio je islamski kulturni život “praznim i sterilnim”. On je porekao da su Arapi činili bitan element španskog nacionalnog identiteta.

Goytisolo dodaje da autori, poput španjolskog orijentaliste Francisca Javiera Simoneta (umro 1897. godine) “pišu, djeluju i govore u ime kršćanstva protiv druge civilizacije koju smatraju niskom i priprostom.” Simonet je islam opisao kao “veliku kočnicu svakog napretka”.

Među ovim nezahvalnim španjolskim orijentalistima spominjemo i historičara Claudia Sánchez-Albornoza (umro 1984. godine), autora knjige España: Un enigma históricoŠpanija: historijska zagonetka, u kojoj potcjenjuje doprinos islamskog Endelusa u izgradnji španske civilizacije. Stoga je prisustvo muslimana i Židova za Albornoza otežalo formiranje “španjolskog entiteta”. ”Duga borba protiv muslimana i “ratovi rekonkviste” iscrpljivali su mnogo energije koja se mogla usmjeriti na druge ciljeve, poput ekonomskog razvoja”, veli Albornoz.

Što se tiče Jevreja, on opisuje njihovu ulogu u povijesti Španjolske kao vrlo negativnu, “budući da su bili kamatari koji su živjeli od bijede naroda”, pa je stoga smatrao da ih je trebalo protjerati mnogo prije pada Granade, kao što su to učinile i druge evropske zemlje poput Engleske.

Priznanje i objektivnost

Nasuprot tom negatorskom duhu i stavu o pozitivnom utjecaju islamskog Endelusa na Španiju i cijelu Evropu, postoji čitava plejada briljantnih zapadnih orijentalista koji navode svoja svjedočanstva i izražavaju iskrenu zahvalnost na ovom muslimanskom dobročinstvu.

Govoreći o islamskoj toleranciji u Endelusu, holandski orijentalista Dozy, napisao je: ”Primjećujemo da se islam nevjerojatnom brzinom proširio među one narode čije zemlje je osvojio, i to je fenomen koji svijet dosad nije vidio. Čini se, na prvi pogled, da je to misterija koja se ne može riješiti i objasniti, ali nije tako, pogotovo ako znamo da ova religija nije nikoga prisiljavala da je prihvati. Muhammed je naredio praštanje i toleranciju prema Židovima i kršćanima, pa im je dao vjersku slobodu pod uvjetom da plate propisanu džiziju, i pokazao je maksimalnu toleranciju prema njima.”

Dozy također kaže: “Muslimani su stanovnike Endelusa pustili da slobodno ispovijedaju svoju vjeru i povjeravali im odgovorne poslove sve dok neki od njih nisu postali službenici na dvoru halife.”

A nakon njega, Francuz Henri de Castries priznao je da je u Endelusu “sloboda vjeroispovijesti bila vrlo visoka, pa su, kad je Evropa progonila Židove, oni pobjegli endeluzijskim halifama u Kordobi. Ali, kada je kralj Carlos ušao u grad Saragosu, naredio je svojim vojnicima da sruše jevrejske sinagoge i muslimanske džamije.”

Na kraju de Castries – u sažetku do kojeg su ga dovela njegova historijska istraživanja – zaključuje da ”objektivni istraživač mora shvatiti da se islamska religija nije širila nasiljem i silom, već je ispravnije reći: velika muslimanska pomirljivost i njihova popustljiva strana bili su uzrok pada arapsko-islamskog kraljevstva u Endelusu, na Siciliji i drugim evropskim regijama.” 

RANIJI DIJELOVI TEKSTA:

Korijeni islamofobije u islamskom Endelusu: Vrijeđanje Allahovog Poslanika, podstaknuta zvjerstva inkvizicije i uspostavljen desničarsko-kršćanski ekstremizam

Korijeni islamofobije u islamskom Endelusu (II dio): Pretjerano muslimansko dobročinstvo otvorilo je put…