Korijeni islamofobije u islamskom Endelusu: Vrijeđanje Allahovog Poslanika, podstaknuta zvjerstva inkvizicije i uspostavljen desničarsko-kršćanski ekstremizam

683

Piše: Muhamed Vahman / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prije nekoliko dana objavljena je vijest o pogibiji švedskog karikaturiste Larsa Vilksa u saobraćajnoj nesreći, koji je javnosti bio poznat po svojim karikaturama Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj slučaj obnovio je raspravu – u javnom prostoru – o fenomenu islamofobije na Zapadu i njenom neprikladnom smještanju između slobode izražavanja i zločina blasfemije i vrijeđanja vjerskih svetinja.

Ovaj članak otkriva daleke povijesne korijene ovog pitanja oličene u pojavi ekstremnih kršćanskih desničarskih pokreta u islamskoj državi Endelus prije 1.200 godina.

Onima koji se interesiraju za komparativno-historijske studije poznato je da su dva iskustva -križarski ratovi na islamskom istoku i vjerski suživot u Endelusu – bile vruće linije dodira između islamske i kršćanske kulture, te da mnogi naslijeđeni stereotipi i slike o islamu – posebno među Evropljanima – imaju povijesne korijene u tom burnom susretu, koji se dešavao u mirnodobskim uvjetima u mnogim trenucima povijesti islamske države Endelus, ili usred žestokih ratova koji su trajali dva stoljeća oko Jeruzalema.

Ako je islamska civilizacija poznata po tome što je međusobno upoznavanje civilizacija učinila istaknutim svojstvom u svom diskrusu, onda identifikacija i definiranje historijskih nedostataka ostaje glavni prioritet u okviru karakteristika ovog upoznavanja.

Korisno je znati i shvatiti da mnogi korijeni savremenih fenomena koji pozivaju na sukob kao alternativu dijalogu i suživotu imaju svoje korijene u dalekoj prošlosti i da su neki od ekstremističkih kršćanskih pokreta koji su nastali u Endelusu možda jedan od kulturnih inkubatora iz kojih, u idejnom smislu, proizilazi kršćanski desničarsko-ekstremistički pokret koji se danas širi u Evropi, posebno na nivou percepcije i neprijateljskog stava prema drugom i drugačijem.

Štaviše, izučavanje i ekstrapolacija tog iskustva trebala bi nam biti dovoljna da se ne ponavljaju greške i krvave sudbine između civilizacija. Jer, veliki dio brutalnosti crkvene inkvizicije prema muslimanima – uostalom i prema Židovima – uzrokovan je ovim iskrivljenim slikama o drugom koji je različite vjere, ili u još jasnijem i pojednostavljenijem smislu, râna islamofobija je u to vrijeme igrala veliku ulogu u huškanju i raspirivanju vjerske mržnje.

Ovaj članak nastoji rasvijetliti iskustvo muslimanskog Endelusa sa oblikom “islamofobije” koji su usvojili ekstremistički kršćanski pokreti. Širok krug crkvenih autoriteta i kršćanskih pastoralnih vođa usprotivili su se tome i smatrali su da to predstavlja kršenje iskustva mirnog građanskog suživota u zemlji među muslimanskom, kršćanskom i židovskom komponentom, pozivajući na isušivanje izvora ove mržnje.

Endeluzijski islamski zakonodavac ( tj. muslimanski vladar) u tome je vidio i ozbiljnu štetu po društvenu sigurnost. Zbog toga je uspostavio kazneni sistem primjeren njegovom vremenu i sankcionirao vrijeđanje svetinja i vjerskih simbola svih religija, i nije pravio razliku u kažnjavanju između muslimana koji je vrijeđao kršćanstvo ili kršćanina koji je vrijeđao islam i njegove svetinje.

To je nešto što mnogim zemljama trenutno nedostaje, tako da zakonodavna praznina u sprječavanju blasfemije i vrijeđanja na vjerskoj osnovi, predstavlja polaznu tačku za sve ekstremne pojedinačne pokušaje koji nanose daleko više štete nego koristi svakoj državi i svakom društvu.

Mi u ovom članku ne istražujemo podudarnost između prošlosti i sadašnjosti u modelu islamofobije i ne pozivamo na ponavljanje reakcija između muslimana i kršćana putem ovih žarišnih tačaka. Mi samo želimo da učimo iz povijesti kako bismo podržali dijalog i upoznavanje civilizacija umjesto rata i sukoba, i kako bismo izbjegli blasfemiju i vrijeđanje vjere i vjerskih svetinja koji potpiruju ove vojne ratove i ekonomske sukobe koji iscrpljuju energiju svih. 

Nemirni suživot

Geografski položaj islamskog Zapada općenito predstavljao je plodno tlo za međusobni susret civilizacija i religija i dom za međusobno poznavanje naroda i rasa. To se posebno odnosi na Endelus, koji je osam stoljeća bio kreativna mješavina religija i rasa, vođen vjerskom i idejnom (ideološkom) tolerancijom u većini razdoblja islamske prisutnosti na njegovom tlu. Ova tolerancija i suživot potaknuli su mnoge pisce i filozofe kroz historiju, koji su nadugo i naširoko govorili i pisali o njenim vrstama i manifestacijama.

Historičari – Evropljani i Španjolci – gotovo su se jednoglasno složili da su vladari Endelusa usvojili novi pristup bez premca u suočavanju s pluralizmom od pojave kršćanstva u tim regijama. Možda bi se sve ono što je spomenuto na tu temu moglo sublimirati u riječima francuskog orijentaliste Henrya de Castriesa (umro 1927. god.), koji je u svojoj knjizi L'Islam: impressions et études (Islam: utisci i studije), rekao: ”Tolerancija i dobročinstvo muslimana prema kršćanima u Endelusu povećalo se toliko da je njihovo stanje bilo bolje i ugodnije nego u danima kada su bili podvrgnuti vladavini starih Germana.”

U sklopu teme o korijenima islamofobije u islamskom Endelesu, valja istaći da napori suprotstavljanja pokretu arabizacije koji se proširio među kršćanskim zajednicama u Endelusu nisu bili ograničeni na pojedinačne kršćanske uglednike, već su se u to uključile organizirane kršćanske skupine i pokreti, od kojih je jedan bio i pokret “Dobrovoljnih mučenika”, koji se pojavio tridesetih godina trećeg stoljeća po Hidžri / deveto stoljeće po Isau, a.s.

Jedan od njegovih vođa bio je svećenik San Eulogio de Córdoba (umro, 858.), ali njegovi napori nisu uspjeli zaustaviti val arabizacije i islamizacije, kako navodi francuski orijentalist Évariste Lévi-Provençal (umro 1956.), u svojoj knjizi Arapska civilizacija u Španiji, kao i što ćemo vidjeti iz našeg izlaganja o događajima i sudbini ovog pokreta.

Usred širenja vjerskih sloboda u Endelusu, koje su – od islamskog osvajanja Španije 92. godine po Hidžri / 711. godine po Isau, a.s. – zaštićene pisanim ugovorima i dokumentima, kršćani i Židovi pronašli su priliku da se dublje i detaljnije upoznaju sa arapsko-islamskom kulturom, a o tome ne postoji bolji dokaz i svjedočanstvo od pritužbi biskupa Alvara de Córdobe, koji je umro 854. godine, a koji je bio jedan od kršćanskih duhovnika koji je oštro osudio ovu situaciju, osuđujući pribjegavanje mladih kršćana učenju arapskog jezika i humanističkih nauka napisanih na arapskom jeziku, kako je navedeno u dokumentu ”Indiculus Luminosus” koji je napisan 854 godine, kada su događaji sa pokretom ”Dobrovoljnih mučenika” dostigli svoju kulminaciju.

Alvarove pritužbe na prodor arapsko -islamske kulture među kršćane – posebno među njihovu omladinu – spomenuo je španjolski orijentalist Ángel Gonzales Palencia (umro 1949. godine) u svojoj knjizi Historia de la literatura arábigo-española (Historija arapsko-španjolske književnosti), kao i španjolski historičar i orijentalista Juan Vernet (umro 2011.), u svojoj knjizi Lo que Europa debe al Islam de España (Šta Evropa duguje islamu Španije).

U svojim pritužbama Alvaro je kritizirao islam i njegovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ovom svećeniku je bilo lahko naučiti islamsko pravo zbog poznavanja arapskog jezika, ali je to odbio. Alvaro je inače bio prijatelj svećenika Eulogia de Córdobe.

Nakon neuspjeha svih napora da se kršćanska omladina obeshrabri u učenju endeluzijske islamske kulture, posebno od strane svećenika Eulogia i Alvara, ova dvojica su počeli otvoreno napadati na islam, pa su preuzeli inicijativu da uspostave ono što je kasnije postalo poznato kao “Pokret mučenika”. Počeli su huškati kršćansku omladinu protiv islama i vrijeđati vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na javnim mjestima, po džamijama i trgovima.

Orijentalist Henry de Castries govori nam o okolnostima nastanka ovog ekstremnog desničarskog pokreta i osjećajima frustracije koji su naveli njegove osnivače na takav korak zbog povjerenja njihovih kršćanskih sljedbenika u toleranciju i pravednost muslimanske zajednice oko njih.

On kaže: “Endeluzijska crkva je 851. godine (237. po Hidžri) uobrazila sebi da je na rubu progona od strane muslimana, dok su obični kršćani u Kordobi s povjerenjem i sigurnošću prakticirali obrede svoje vjere i nisu sumnjali u arapsko-muslimansku vlast. Mali broj kršćana odlikovao je bijes prema muslimanskim vladarima u Endelusu zbog toga što su svećenici i monasi u srcima raspirivali zlobu i što im je savjest bila ispunjena mržnjom i neprijateljstvom.”

Zatim De Castries posebno spominje ulogu svećenika Eulogia de Córdobe, posebno u ovoj vjerskoj mobilizaciji, te da se on “uvijek sastajao s onima koji su mrzili islam i obraćao im se sve dok im nije pobudio emocije zbog snažne i zapaljive retorike, i svi su tražili smrt i žrtvovanje u ime svoje vjere.”

Čini se da su razlozi za nastanak ovog ekstremnog desničarskog pokreta bili višestruki. Prema onome što egipatski historičar, specijaliziran za historiju Endelusa, Muhamed Abdullah Annan (umro 1986.) navodi u svojoj knjizi Devletul-islam bil-Endelus (Islamska država u Endelusu): ”Vjerski faktori nisu bili jedini izvor netrpeljivosti koja je rasplamsana kod kršćana Kordobe prema islamskoj vlasti, već su i društveni faktori također utjecali na njeno razbuktavanje. To je zato što su svećenici i fanatici izazivali njihovu srdžbu i provocirali ih slavom koja okružuje islamsku vlast, pompom i luksuzom vladajuće garniture i luksuznim životom u kojem je uživala muslimanska zajednica.”

Annan ne isključuje ni politički motiv koji je na bilo koji način motivirao sudjelovanje kršćana iz Kordobe u revolucijama započetim na drugim mjestima radi rušenja islamske vlasti u zemlji. On kaže da su “fanatici u gradovima udaljenim od Kordobe – poput Toleda i drugih – bili u mogućnosti podići revoluciju i boriti se protiv tamošnjih vladara licem u lice, ali je revolucija u Kordobi bila teška i zahtjevna stvar, pa su pokušali posijati sjeme sektaških sukoba, vjerskog i društvenog haosa, te ostvarivanja mučeničke smrti kroz provokacije i izazivanje sukoba. Svećenici i fanatici pokušali su zajedno ostvariti svoj cilj jednostavnim i istovremeno opasnim sredstvom i načinom, a to je da govore protiv Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i islama.

 U ovom kontekstu, vrijedno je spomenuti knjigu koju je napisao upravo svećenik Eulogio de Córdoba pod naslovom Memoriales de Los Santos/ Memoralis Sanctórum (Sveta sjećanja ili Sjećanja na mučenike), a cilj joj je bio suprotstaviti se kritikama kršćanskih uglednika – klerika i političkih zvaničnika – za ta ekstremistička djela koja su se počela širiti među njihovom omladinom, a koje su imale uspjeha u smanjenju kruga širenja tih zlodjela.

Prema španskoj istraživačici Sonia Aguilar Gómez u knjizi Memorial de los santos de Córdoba de san  Eulogio de Córdoba, Eulogio je sastavio dio ovih sjećanja u zatvoru kada je uhapšen zbog ekstremističkog poticanja, te je o tome poslao poduže pismo biskupu grada Pamplone na sjeveru Španije, a dao ga je i dvjema kršćanskim djevojkama, Flori i Mariji, na koje ćemo se kasnije osvrniti kad bude riječi o njihovom djelovanju u ovom desničarskom pokretu koji je neprijateljski bio raspoložen prema poruci islama i njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Sveobuhvatna agitacija

Prema onome što je svećenik Eulogio rekao u svojim memoarima, a na osnovu Gomezove studije, on je tvrdio da je biografiju poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pronašao u crkvi ”Deir Lyri” koja se nalazi u udaljenom području u gradu Navara na sjeveroistoku Španije na granici sa Francuskom. On je time želio naštetiti ličnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i potaknuti mlade kršćane protiv svega što je vezano za islam.

Ovdje se može primijetiti da je endeluzijski kršćanski “mučenički pokret” koristio “kršćansko mučeništvo” kao sredstvo za izazivanje i širenje mržnje u endeluzijskom društvu različitih nacionalnosti i vjera. Pokret se temeljio na kršćanskoj ideji “blagoslova” i proglašavanja svecima svojih članova koji su prkosili važećim endeluzijskim zakonima, koji su općenito sankcionirali vrijeđanje vjerskih svetinja bez pravljenja razlike među religijama.

Stoga su se članovi pokreta namjerno i svjesno izlagali primjeni zakona, jer je u to doba usvojena smrtna kazna kako bi se kaznili počinitelji zločina vrijeđanja svih Božijih poslanika. Oni su koristili ovu vrstu “mučeništva” kako bi pobudili osjećaje i emocije kršćana u Endelusu i Evropi, pa su tako zapalili razorne vjerske sukobe između dvije glavne religije u regiji.

Kršćani i Jevreji u Endelusu podlijegali su “ugovoru o štićeništvu” (”ahduz-zimme”) prema kojem njihove obaveze uključuju poštivanje vjerskih svetosti i vjerskih osjećanja njenog naroda. Zauzvrat, bilo im je dozvoljeno da prakticiraju svoju vjeru, poštuju svoje svetinje i slobodno se pozivaju na svoj zakon sve dok ni na koji način ne nanose štetu islamu. Stoga se vrijeđanje islamskih svetinja smatralo krivičnim djelom uz otežavajuću zakonsku kaznu.

Imam ‘Iyad el-Maliki navodi u svojoj knjizi Eš-Šifa’ da učenjaci malikijskog mezheba – koji se primjenjivao u Endelusu – smatraju: ”Ko god vrijeđa i psuje jevrejske i kršćanske poslanike, treba biti ubijen. I kao što islam (ako je počinilac musliman) nije zaštita onome ko psuje Allahove poslanike, tako ni ”štićeništvo” ili ”ugovor o štićeništvu” ne može biti zaštita ako je počinilac tog zlodjela nemusliman.”

Ono što se ovim islamsko-pravnim tekstom želi reći jeste da postoji opći zakon koji podjednako sankcionira muslimane i nemuslimane koji vrijeđaju i psuju Božije poslanike (bez pravljenja razlike među poslanicima), i koji zabranjuje napade na vjerske simbole i svetinje svih nebeskih vjera. Ovaj zakon ne obuhvata i ne uključuje naučne rasprava o vjerovanjima koje podrazumijevaju potvrdu ili negiranje autentičnosti i ispravnosti određenog vjerovanja, kao vjerske rasprave koje su regulirane preciznim pravilima. A vrijeđanje vjere je sasvim drugo pitanje i ono nije dozvoljeno nikome ni protiv koga.

To je upravo ono što nedostaje u našem vremenu, zakoni koji sankcioniraju nepoštivanje religija kako bi se spriječilo pojavljivanje nepromišljenih reakcija među nekim ekstremistima pod izgovorom da brane svete stvari. Opća muslimanska populacija zaslužuje svaku pohvalu zbog mirnog i legalnog građanskog otpora kako bi odgovorili na ove desničarske ekstremističke aktivnosti i njihove napade na islam i islamske svetinje. (Nastavit će se…)