Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, regulirao je i uredio odnose između stanovnika Medine i naredio da se o tome napiše poseban dokument koji je spomenut i zabilježen u relevantnim historijskim izvorima. Ovaj dokument (na arapskom jeziku se spominje kao Kitab ili Sahifa) objašnjava obaveze svih strana u Medini (tj. u islamskoj državi) i definira njihova prava i dužnosti. U novije vrijeme se za taj dokument koristi izraz ”Povelja” ili ”Ustav” (dustur).
Doktor Ekrem Dija el-‘Umeri u svojoj knjizi Es-Siretun-nebevijje es-sahiha, ispitao je i proučio puteve kojim je taj dokument prenesen, rekavši: ”Predaje o ovom dokumentu u cijelosti dostižu stepen vjerodostojnih hadisa.” Zatim je objasnio da također stil dokumenta odražava njegovu originalnost, jer se tekst dokumenta sastoji od riječi i izraza koji su bili poznati u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Definiranje pojma ”ummet”
Medinska povelja sadrži opća načela i principe, a na čelu tih principa je definicija koncepta ummeta. Ummet u Povelji uključuje sve muslimane, muhadžire i ensarije, kao i one koji im se pridruže i bore zajedno s njima.
Dakle, muslimani su jedan ummet ili jedan narod mimo drugih naroda, a to je potpuno nova stvar u historiji političkog života na Arapskom poluotoku. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je plemensko-nacionalni slogan i princip zamijenio sloganom i principom ummeta koji uključuje sve koji su prihvatili novu vjeru, jer je Medinska povelja naglasila da su muslimani jedan ummet mimo drugih naroda.
Ideja ummeta proizašla je direktno iz kur'anske objave, kao što je došlo u ajetu: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera -, a Ja sam vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte.” (El-Enbija’, 92.)
Allah, dželle šanuhu, objasnio je u Kur'anu da je islamski ummet ”središnji” ummet (ummet koji je pravedan i kojem nije svojstven nikakav ekstremizam), objavivši: ”I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143.)
Osim toga, Svemogući Allah je jasno stavio do znanja da je to afirmativan i aktivan ummet, jer ne stoji po strani i nije pasivan u odnosu na događaje i pitanja svoga vremena, već naređuje dobro i zabranjuje zlo, poziva u dobro i vrlinu i upozorava na poroke i nemoral, kao što je došlo u ajetu: ”Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110.)
Također, koncept ummeta je otvoren i nije zatvoren za jednu grupu ljudi mimo drugih, već je on širok i otvoren tako da uključuje cijelo čovječanstvo ako prihvati vjeru islam koju je Allah odabrao za sve ljude.
Pojam državljanstva
Medinska povelja je Jevreje smatrala sastavnim dijelom građanstva ili državljana islamske države, koji na njenoj teritoriji žive kao njeni građani, te da su, u tom smislu, oni jedan narod zajedno sa muslimanima, sve dok ispunjavaju svoje dužnosti kao građani islamske države, tako da razlika u vjeri nije – prema odredbama Povelje – razlog za lišavanje načela državljanstva.
Državna teritorija
Medinska povelja je unutrašnjost Jesriba ili Medine učinila svetim i zabranjenim (haram) teritorijem. Osnova te svetosti i zabrane je zabrana sječe stabala i ubijanja ptica unutar Medine. Ako je ovakav propis bio za drveće i i ptice, šta tek reći za zaštitu imovine i života?!
Medina je bila početak teritorije islamske države, polazna tačka i središte kruga iz kojeg se država širila. Kako bi se zaustavili i spriječili mogući nemiri i sukobi, a uspostavio i zavladao mir i sigurnost, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je svoje ashabe da postave zastave ili obilježja na granice harema Medine sa svih strana i granice Medine između dva krajnja mjesta na istoku i zapadu, i između brda Sevr na sjeveru i brda Ayr na jugu.
Slobode i ljudska prava
Medinska povelja jasno potvrđuje genijalnost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pri formuliranju njezinih tačaka ili članova i definiranju međusobnih odnosa između svih stanovnika Medine. Članovi Povelje su bili međusobno povezani i sveobuhvatni i prikladni za liječenje i reguliranje tadašnjih prilika u Medini, a sadržavali su pravila i principe koji će obezbijediti pravdu i potpunu ravnopravnost između ljudi svih boja, jezika i religija te omogućiti uživanje prava i sloboda svih vrsta.
Dr. Muhamed Salim el-Awwa, rekao je: ”Principi utjelovljeni u Medinskoj povelji – u cjelini – još uvijek su na snazi i vjerovatno je da će tako i ostati u različitim sistemima vlasti koji su poznati do danas. Ljudi su ustanovili te principe stoljećima nakon njihove potvrde u prvom političkom dokumentu koji je načinio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”
Poveljom je obznanjeno da su zaštićene slobode, kao što su sloboda vjerovanja i vjerskih obreda, pravo na sigurnost, itd. Uzvišeni Allah objavio je: ”U vjeri nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekara, 256.)
Zatim: ”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Ma'ida, 8.)
Ovo je eksplicitni kur'anski tekst kojim se zahtijeva da muslimanska vladajuća zajednica postigne pravdu u najpotpunijem obliku i u njenom najsavršenijem stanju. Pravda za sebe i najbliže rođake je poput pravde za one koji su ti daleko u svakom pogledu i koji su čak neprijateljski raspoloženi prema tebi.
Što se tiče ravnopravnosti, u Medinskoj povelji postoje eksplicitni tekstovi o tome, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadžu, rekao je: “O, ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti (takvaluku).” (El-Bejheki)
Ovaj princip je bio jedan od najvažnijih principa koji je u prošlosti privlačio mnoge narode u islam, i ovaj princip je bio izvor snage za prve muslimane.
Islam je ukinuo razlike među ljudima na osnovu spola, boje kože, loze ili klase, a vladari i podanici su jednaki u očima Šerijata. Stoga je prva islamska država radila na primjeni ovog principa među ljudima, imajući u vidu sljedeće:
– Princip jednakosti je stvar ibadeta i robovanja Allahu, i za to će vjernik dobiti nagradu kod Allaha.
– Ukidanje klasnih, običajnih, plemenskih, rasnih, nacionalnih, regionalnih i drugih slogana koji prkose principu ljudske jednakosti, i njihova zamjena Božanskim kriterijumom diferencijacije, a to je pobožnost i bogobojaznost (takvaluk).
– Neophodnost poštivanja principa jednakih mogućnosti za sve, i nikom se, u startu, ne uzima u obzir njegov ugled, autoritet, ili porijeklo, već mogućnost i šansu imaju svi, i to svako prema svojim sposobnostima, kompetencijama, talentima, energiji i učinku.
Medinska povelja je sadržavala – u najpotpunijem obliku – ono što treba državi, od njenih ustavnih i administrativnih komponenti i odnosa pojedinaca prema državi. Kur'an je objavljivan u Medini deset godina, tokom kojih je izložio načine života za muslimane, utvrdio opće principe upravljanja, principe politike, poslove zajednice, propise zabranjenog i dopuštenog (halal i haram), osnove sudstva i pravila vezana za pravdu i pravičnost, te zakone muslimanske države u zemlji i izvan nje, a Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, detaljno je objasnio sve te propise.
Vrhovni autoritet i vlast pripadaju Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem
Medinskom poveljom regulisano je da se u svim pitanjima u Medini konačna presuda vraća Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Tako je, u pogledu neslaganja i bilo kakvih sporova, u paragrafu ”23”, došlo: ”I bez obzira na to oko čega se razilazili i sporili, stvar se vraća Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.”
Značaj ovoga je jasan, a to je potvrda vrhovne vjerske vlasti koja dominira Medinom i odlučuje o sporovima, kako bi se spriječili unutrašnji nemiri kao rezultat mnoštva vlasti, a to je ujedno i implicitna potvrda vođstva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nad državom.
Medinska povelja je definirala i utvrdila tri izvora ili nivoa vlasti: zakonodavni, sudski i izvršni. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želio je provoditi Allahove zapovijedi kroz svoju novu državu, jer je sprovođenje Allahovog zakona nad ummetom čisto obožavanje Allaha, jer se time potvrđuje tevhid i uspostavlja Allahova vjera, kao što je došlo u ajetu: ”Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 40.)
A to znači da sud u pitanju vjerovanja, ibadeta i međuljudskih odnosa, pripada samo Allahu, Koji je to objavio onima koje je odabrao od Svojih poslanika, i nijedno ljudsko biće u tome ne može suditi po njegovom mišljenju i hiru, niti po njegovom rasuđivanju i idžtihadu. Ovo pravilo je osnova Allahove vjere kod svih vjerovjesnika, i ne razlikuje se s vremenom i mjestom.
Jevreji su u ovoj Povelji priznali postojanje vrhovne sudske vlasti, na koju se stanovnici Medine – uključujući i Jevreje – pozivaju prema članu br. “43”, s tim što Jevreji nisu bili obavezni da se uvijek pozivaju i vraćaju na islamsko pravosuđe, već samo kada se dogodi spor ili svađa između njih i muslimana.
A što se tiče njihovih privatnih slučajeva i njihovih ličnih poslova, oni sude po Tevratu, a njihovi rabini su sudije u sporovima između njih, ali ako žele, mogu se obratiti Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Kur'an je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dao pravo izbora, da prihvati presudu nad Jevrejima koji mu dođu da im presudi u sporu ili da ih vrati njihovim rabinima da im oni presude. O tome je Uzvišeni Allah, objavio: ”Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne.” (El-Ma'ida, 42.)
Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postao šef države i istovremeno šef sudske, izvršne i zakonodavne vlasti. On je preuzeo vođstvo države prema tekstu Povelje i uz saglasnost različitih skupina prisutnih u Medini, koje su bile uključene u tekst Povelje.
