Kada su u februaru 2014. gorjele institucije u Sarajevu, zgrade Općine Centar, Kantona Sarajevo i Predsjedništva BiH, tadašnji ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić je ubirao političke poene gostujući u programima televizija. U isto vrijeme gorjelo je u mnogim gradovima sa bošnjačkom većinom. Kasnije je govorio da nije htio tući goloruki narod, da bi paralaleno upadao u kontradiktornost, naglašavajući da, kao ministar, nije imao nikakvih operativnih nadležnosti kako bi spriječio paljenje. Da li je taj ministar imao veze sa organizacijom nasilnih i piromanskih okupljanja narko-ovisnika, najbolje govore slike gdje se u prvim redovima moglo vidjeti desetine članova stranke ne čijem je čelu.
U istom mandatu je nonšalantno gledao postrojavanje četnika širom Bosne i Hercegovine. Nije se uzbuđivao ni kada su priznavali da djeluju u poluvojnom ustrojstvu. Za razliku od njega, aktuelni ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić otvoreno je kritikovao djelovanje Ravnogoraca.
Radončić godinama preko medija, čiji „nije vlasnik“, predano radi na narušavanju ugleda i destabilizaciji rada i djelovanja Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Identično i uporno, sistematski je bivši ministar pokušavao poljuljati MUP FBiH i FUP. Zar samo ovo nisu dovoljni razlozi da se shvati da nam takav ministar sigurnosti više nikada ne treba.
Pogotovo nam ne treba osoba koja Bošnjake optuži da su počeli rat 1992. godine. Takva nesigurna osoba na poziciji ministra sigurnosti BiH nam ne traba u vremenu kada Milorad Dodik i Dragan Lukač uvode rezervni sastav policije u RS-u, tvrde da neće dozvoliti Oružanim snagama BiH da izađu na granicu sa Srbijom, a uz konstantno ponavljanje da je BiH neodrživa, da treba doći do njene podjele. Sa Radončićem na čelu Ministarstva sigurnosti, BiH bi postala oaza nesigurnosti..
