Nebo na dohvat ruke – priča o Vahi iz Jajca

261

Autor: Said Šteta/Dnevno.ba

Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Evo druga priča!

Batonci u trci života

Vahid Dedić, svima bliži kao Vaha, rodio se 22. veljače 1966.godine, od majke Fatime i oca Halida u selu Katina, Carevo Polje, općina Jajce.Tu je završio osnovnu i srednju Elektro-tehničku školu kao odličan učenik. Njegov amidžić Vernes prisjeća se trenutaka iz rane mladosti, kada su na orahu iznad kuće u krošnjama grana zapalili i prvu cigaretu duhana. U to vrijeme bio je golman u nogometnom klubu „Tempo“ gdje smo zajedno igrali. Imao je neobičan refleks. Sa ocem Halidom, koji je bio neimar, gradio kuće, naučio je i taj zanat. U njemu se preplitala ta fina struja koju samo insani imaju u venama i težnja za zidanjem, onog dvorca života koji stremi nebu.

Zaposlio se u „Elingu“ a potom oženi svoju Seniju, izabranicu za čitav život, koju je samo on znao zvati Seno. Na svijet 1989.godine  stiže, kako je volio reći, njegova polovina srca, sin Ajdin. Vahid je sve više radio i gradio.

Stepenice do nebeskih visina, gradio je  čovjek prepun dobrote i onog stvaralačkog duha, što mu Bog podari.

Dođe i nesretni rat!

“Čuo sam čini se, metak koji ga je pogodio, 16. kolovoza, devedeset druge”, priča nam Vernes.

“Bio sam nekih dvjesto metara dalje, spremao se da odem do kuće. Vratio sam se i vidio Vahu kako leži, blijed, sa ulaznom ranom na desnom ramenu i izlaznom u donjem dijelu kičme, lijevo. Gubio sam se dok sam trčao do njegova brata Muhameda. Nismo smjeli reći roditeljima. Morali smo pokušati spasiti ga. Stigli smo do doktora Šehalića, čiji izraz lica je govorio sve. Rana je teška. Vaha je tražio vode. Nismo mu smijeli dati. To je naredio doktor. Potom je prebačen u Tursku. Operacija za operacijom. Samo petnaest dana od ranjavanja rodio se njegov drugi sin, Mirza. Njegova druga polovica srca. A cjelina je supruga Sena. Ponijela je težak teret i nastavila put sa svojim Vahom. Slovenija, pa rehabilitacija  u Toplicama u  Hrvatskoj. Samo jedan od petsto preživi takvo ranjavanje. To nam je doktor  priznao tek kasnije, nakon čega je dobra ljudina i doktor, napustio ovaj svijet. Ama, Vaha mi je kao brat. Pa majka Fatima i mene je povijala” – uzimajući daha, Vernes  na trenutak  završi sjećanje.

“U holu stacionara u Zenici, na kolicima, pun neke neopisive snage, pojavio se devedeset pete, prisjeća se Elvir Purić-Pure, sjedeći u kolicima nasuprot mene. I samo što smo se upoznali, ja u onoj plavoj bolničkoj pidžami, tražio je da odigramo partiju stolnog tenisa. Tu je počelo naše druženje i nikada nije prestalo. Odmah zagovara osnivanje košarkaškog kluba u kolicima „Bosna”.

“Tu počinjemo trenirati.Volio je nositi peticu na dresu a igrao je za deset. Potom odlazimo zajedno u Italiju. Neobično je volio biljke. Na dugim putovanjima, ako nije pričao o porodici, o svojim najmilijim, on bi započeo o biljkama. Znao je svakoj mediteranskoj biljci latinski naziv i nekoliko naziva kako je lakše pronaći. Donosio ih je kući i sadio u stanu i okolo zgrade gjde je stanovao. Jedne prilike na Sardiniji u Sasariju, bili smo na natjecanju, kad nema Vahe. Svi donose nove trenerke, mobitele, patike a Vaha se pojavi sa korpom u krilu, punom egzotičnih biljčica, ozaren kao da nosi buket cvijeća svojoj izabranici” – Elvir zastade ovdje.

Said Šteta
Said Šteta

“Da, mi smo jeli njegove japanske jabuke što je uzgojio u stanu. Uzgajao je i limun, mandarinu, razno egzotično cvijeće. Stan je bio kao mala botanička bašta o kojoj se brinuo otac” – ispriča nam njegov sin Ajdin.

“Jednom tako putujemo za Italiju. Bio je neki žuti golf i udes. Udarili smo dobro i ugruhali se obojica. Auto naprijed slupano a valja nastaviti.  Tad Vaha reče: „Elvire, molim te nemoj da bi javljao u Bosnu da mi se moji ne brinu. Ja ću to njima lijepo objasniti kada dođemo“  – Gledao sam ga i tada shvatio koliko brine za porodicu, za sve oko sebe.

Mislio je na svakog i želio biti svakome na usluzi. Čak i u trenucima kada je i sam trebao pomoć.

“Nesebično je volio svoje roditelje, braću, sestre, rodbinu, suprugu, suigrače i prijatelje”, nastavlja Vernes priču.

“Ali najviše je volio svoju djecu. Govorio je turski, talijanski, slovenski i engleski jezik. Na susretima sa strancima on je bio naš prevoditelj. Iz svakog susreta rodilo bi se neko novo prijateljstvo. Ljudi bi ga zavoljeli na prvu. Imao je tu finu nit. Znali smo se samo gledati i razumijeti kao da pričamo sve, svaki i najsitniji detalj” – obara pogled Vernes i zastaje.

Priča nas dovodi  kao nabujalu vodu u tijesnac  što  pritisne svoje obale, koje, čini se, hoće puknuti od naka srkleta. Šutimo, ispijamo sadržaj svojih šoljica, oprezno kao da će nam niz grlo krenuti onaj gorči sadržaj, što čeka na dnu.

“Onda je, prije nekih godinu i nešto,  došla bolest” – nastavlja priču Elvir.

Već je godinu prije bio na dužnosti selektora košarkaške reprezentacije u kolicima. Nije želio biti prvi. I sve je dijelio. Čak je uzimao hranu koju već nije smio iz zdravstvenih razloga a onu bolju je dijelio. Uvijek je samo dijelio. Želio je uspjeh ali uspjeh tima, uspjeh reprezentacije, uspjeh porodice. Ne samo svoj. Nikada nije želio biti prvi. Samo isti, među jednakima.

Uspješni svi!

“Borio se. U bolnicu sam odlazio često. Bolest je uznapredovala. Od onog čovjeka gromade, ostalo je malo u onom bolničkom krevetu. Dolazili su batonci, svi naši drugovi. Slikali smo se par dana prije. Bio je odličan sportaš ali kao čovjek bio je više od toga” – Elvir  nije uspio zaustaviti suzu.

  1. prosinca 2014.godine. stalo je Vahino srce. Na isti dan je, devedeset treće, u Mostaru srušen Stari most. Sada smo nešto duže šutjeli, berući poglede na podu.

Potrajalo je.

Požalio sam što ga nisam stigao upoznati. Onda sam pogledao, lijevo od mene. Sjedio je njegov sin Ajdin. Doktor medicine. Studij završio u roku sa visokim prosjekom ocjena. Sada liječnik u Domu zdravlja Jajce. Na licu onaj dječački izraz, kao da čeka prve bubuljice, pun stida. Kada je progovorio o povijesti bolesti njegova oca, redajući latinske nazive i pojašnjavjući koje je muke otac trpio, vidio sam odrasla, visoko obrazovanog čovjeka. Liječnika, punog one fine dobrote koja se iz kuće ponese a zove se odgoj.

“Evo upoznao sam pola Vahinog srca, pomislim i poželih da upoznam i onu drugu polovicu” – Mirzu.

Otišao je ali nam ostavi  svoje dvije polovine srca.

Na putu do stana, koračao sam dok je padao martovski snijeg. U noći, što mi u istu čašu natoči i tuge i radosti. U noći u kojoj se uči kako se postaje  čovjek.

Na trepavice mi pade pahulja i poput suze kliznu niz lice. Pogledam nebo. Roj pahulja letio je ka mome licu.

Čudno, osjetih ono isto što osjećaju svi batonci od onog dana kada je otišao. Tako nam svima nedostaje.

Mahnem rukom ka nebu i kažem, vidimo se Vaha…