Zemlja koja je nekada uvozila gotovo svu svoju energiju sada svojim susjedima prodaje avionsko gorivo, gradi podzemna skladišta plina veličine manjih gradova, buši naftu u vlastitim planinama i traga za rezervama u istočnoj Africi.
Ta transformacija nije se dogodila preko noći – ali ju je globalna energetska kriza u potpunosti razotkrila.
Kada je Hormuški moreuz ovog proljeća postao krizna tačka, većina zemalja počela je panično tražiti gorivo. Turska nije.
Ministar saobraćaja Abdulkadir Uraloglu je 22. aprila dao izjavu koja bi prije deset godina bila nezamisliva: rekao je da Turska „nema nestašicu avionskog goriva” – te da je zapravo neto izvoznik.
Iste sedmice, ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar potvrdio je da nema problema u snabdijevanju gorivom, prirodnim plinom ili električnom energijom, uprkos krizi izazvanoj blokadom Hormuškog moreuza.
U međuvremenu, širom Evrope slika je izgledala potpuno drugačije.
KLM (aviokompanija iz Nizozemske) je otkazao 160 letova. SAS (skandinavska aviokompanija) je obustavio još hiljade letova.
Međunarodna energetska agencija upozorila je na moguće nestašice avionskog goriva širom kontinenta u narednim sedmicama – u regionu koji je 75 posto svojih potreba za avionskim gorivom zadovoljavao iz izvora na Bliskom istoku.
Turska je sve to posmatrala iz potpuno drugačije perspektive.
Zemlja koja je izgradila vlastiti “tampon”
Kontrast nije bio stvar sreće. Bio je rezultat planskih, višegodišnjih ulaganja u rafinerijske kapacitete, diverzifikaciju snabdijevanja i podzemna skladišta – upravo zato što je Ankara bila svjesna svoje ranjivosti.
Iako Turska uvozi više od 83 posto sirove nafte, tu naftu prerađuje u zemlji.
Tupras i SOCAR-ova STAR rafinerija predvode proizvodnju avionskog goriva, a podaci turske Regulatorne agencije za energetsko tržište (EMRA) pokazuju da je Türska u februaru izvezla skoro 402.000 tona avionskog goriva, dok je uvezla samo 59.000 tona.
Tupras je potpisao petogodišnji ugovor o snabdijevanju aerodroma u Istanbulu u količini od 1,8 miliona tona godišnje, dok se STAR rafinerija obavezala na dodatnih 700.000 tona godišnje – čime je osigurano više od 2,5 miliona tona domaćeg snabdijevanja samo za aerodrom u Istanbulu.
Rezultat: dok su se evropska čvorišta borila s otkazivanjima letova i praznim pumpama, aerodrom u Istanbulu je zabilježio najveći zračni promet od svih čvorišta u Evropi u sedmici od 30. aprila do 6. maja, prema podacima EUROCONTROL-a.
Strani prijevoznici počeli su koristiti turske aerodrome kao mjesto za dopunu goriva – tehničko zaustavljanje iz nužde koje odražava novu stratešku realnost.
Priča o plinu je jednako značajna – iako manje vidljiva.
Ispod sušnih ravnica centralne Anadolije, kod Sultanhana u provinciji Aksaray, nalazi se podzemno skladište plina Tuz Golu – mreža ogromnih vještačkih šupljina izbušenih u naslagama soli ispod jednog od najvećih slanih jezera na svijetu.
Na evropskoj obali Mramornog mora, Silivri predstavlja drugo najveće skladište u Turskoj, pušteno u rad 2007. godine, a sada se proširuje na kapacitet od 4,6 milijardi kubnih metara.
Zajedno, ova dva postrojenja čine okosnicu sigurnosti snabdijevanja plinom u Turskoj.
Ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar saopćio je da su ta dva skladišta zajedno dostigla kapacitet od 6,3 milijarde kubnih metara, oba u tom periodu popunjena 100 posto.
Ali planovi proširenja idu mnogo dalje.
Bayraktar je naveo da je cilj povećati Tuz Golu na 5,4 milijarde kubnih metara, a Silivri na 6 milijardi – čime bi ukupni nacionalni kapacitet skladištenja dostigao oko 12 milijardi kubnih metara do 2028. godine, što je oko 20 posto godišnje potrošnje Turske.
Ključno je i to da će, nakon završetka ovih proširenja, Turska moći da iz svojih skladišta i domaće proizvodnje u Crnom moru u najhladnijem zimskom danu pokrije sve potrebe domaćinstava za gasom – bez ijednog kubnog metra uvoza.
Hidroenergija iz planina jugoistoka
Pored skladištenja plina, Turska je dvije decenije razvijala korištenje svojih rijeka.
Brana Ilısu na rijeci Tigris u jugoistočnoj Anadoliji – jedna od najvećih brana na svijetu po zapremini nasipa i četvrta najveća hidroelektrana u zemlji – proizvela je 14,9 milijardi kilovat-sati električne energije od puštanja u rad 2020. godine, doprinoseći desetinama milijardi lira nacionalnoj ekonomiji.
Sa instaliranim kapacitetom od 1.200 megavata, brana proizvodi dovoljno električne energije godišnje za grad veličine Ankare.
Projekt Ilısu stoji uz bok starijim energetskim gigantima na Eufratu – Ataturk, Karakaya i Keban – u hidroenergetskoj mreži koja čini okosnicu čiste energije jugoistočne Turske, regije koja je decenijama imala neiskorištene resurse zbog sigurnosnih uslova koji su se sada suštinski promijenili.
Fosilna goriva i voda su samo dio priče. Turska je usred jedne od najznačajnijih ekspanzija obnovljive energije u svojoj historiji.
Od marta 2026. godine, ukupni instalirani kapacitet električne energije u Turskoj dostigao je 125.000 megavata, pri čemu obnovljivi izvori energije čine 62,4 posto ukupnog kapaciteta.
Samo solarna energija dostigla je 26.478 megavata – više od 21 posto ukupnog instaliranog kapaciteta – dok energija vjetra iznosi 15.039 megavata.
Tokom 2025. godine, vjetar i sunce zajedno su prvi put proizveli više od 22 posto električne energije u Turskoj, čime je postala jedina zemlja među 16 država Bliskog istoka, Kavkaza i Centralne Azije koja je prešla prag od 20 posto.
Dugoročni cilj je još veći. Zvanična strategija Turske predviđa da solarni i vjetro kapacitet do 2035. godine dostigne 120 gigavata, u odnosu na oko 41,5 gigavata danas.
Ministar energetike i prirodnih resursa Alparslan Bayraktar jasno je rekao: „Radimo punom snagom kako bismo do 2035. dostigli cilj od 120.000 megavata instaliranog kapaciteta u solarnoj i vjetroenergiji.”
Ono što se suštinski promijenilo posljednjih godina jeste to da Turska više nije zadovoljna samo preradom tuđe sirove nafte – sada pronalazi vlastite resurse.
Otkriće na planini Gabar u provinciji Şırnak – proglašeno najvećim kopnenim naftnim otkrićem u historiji Republike Turske – mijenja energetsku sliku zemlje.
Do marta 2025. ukupna dnevna proizvodnja nafte u Turskoj dostigla je 136.000 barela, od čega 81.000 dolazi samo iz Gabara.
Cilj je 200.000 barela dnevno – što bi pokrivalo blizu 20 posto domaćih potreba.
U Zonguldaku na obali Crnog mora, dugogodišnja proizvodnja uglja i dalje se razvija kao dio napora da se smanji ovisnost o uvozu energije u svim oblicima goriva.
Na sjeveru, plinsko polje Sakarya napreduje prema proizvodnji od 20 miliona kubnih metara dnevno do sredine 2026. godine, uz uvođenje druge plutajuće proizvodne platforme.
Do 2028. cilj je 45 miliona kubnih metara dnevno – dovoljno da pokrije cjelokupnu potrošnju domaćinstava u Turske iz jednog domaćeg izvora.
Ta ambicija sada se proteže i izvan granica zemlje.
Brod za bušenje Cagri Bey nastavlja istraživanja nafte i prirodnog gasa uz obalu Somalije, gdje ministarstvo smatra da postoje jaki indikatori rezervi nafte.
U Libiji, Alparslan Bayraktar je izjavio da Turska aktivno traži nova partnerstva za kopnene i morske energetske projekte, uz pregovore o jačanju operativnog prisustva.
Kako je Bayraktar rekao: „Sada smo zemlja koja traži naftu u vlastitim morima, vlastitim brodovima. Neće biti nijednog mjesta koje Turska ostavi neizbušenim.”
