(Obraćanje na Cetinjskom forumu „Crna Gora: Otvorena Evropa ili Zatvoreni Balkan“, Cetinje, 16. 12. 2022. godine)
Iz Sarajeva je na konferenciji pored ostalih učestvovao i književnik i bivši savjetnik u kabinetu člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Haris Imamović. Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti.
Poštovani učesnici Cetinjskog foruma, dame i gospodo,
Najprije hvala domaćinima na pozivu, kao i na toplom gostoprimstvu ovdje na Cetinju.
Početak ruske agresije na Ukrajinu dočekan je kod nas sa ogromnom zebnjom, ali i nadom. Sa zebnjom, jer je bilo jasno da rat u Ukrajini može vrlo lako potkopati krhki mir na Balkanu. Sa nadom, jer smo pomislili da će ukrajinska kriza omogućiti da se suzbije pogubni ruski utjecaj, koji više od 15 godina destabilizira Zapadni Balkan i sprečava njegov euroatlantski put.
Na sreću, nisu se potvrdile navedene zebnje. Mir na Zapadnom Balkanu nije narušen. Nažalost, nisu se potvrdile ni naše nade o suzbijanju ruskog utjecaja. Čini se da je on, po izbijanju agresije na Ukrajinu, donekle i osnažio, a NATO integracije su zaustavljene, u najboljem slučaju privremeno.
Nosioci ruskog utjecaja u regionu ostali su lojalni Kremlju, čak i nakon 22. februara. Vlada Srbije je stidljivo podržala rezoluciju Generalne skupštine UN-a, kojom se osuđuje agresija. Istovremeno, gordo odbila je uvesti sankcije Rusiji, što ukazuje da je pozicija Beograda u odnosu na Ukrajinu najblaže rečeno kontradiktorna.
Vodstvo bosanskih Srba, na čelu s Miloradom Dodikom, demonstriralo je još ekstremnije svoju lojalnost Moskvi. Osim što je poduzeo sve da spriječi pridruživanje Bosne i Hercegovine UN-ovoj osudi agresije, Dodik je učinio da bh. sankcije Rusiji ostanu mrtvo slovo na papiru. Nadmašujući Vučića, Dodik je više puta iskazao otvorenu podršku ruskoj akciji u Ukrajini, nazivajući je „specijalnom operacijom“.
Prorusko raspoloženje iskazali su i lideri Demokratskog fronta u Crnoj Gori.
Povodom agresije na Ukrajinu, oni su umjesto da osude tu agresiju – osudiliintervenciju NATO saveza protiv Miloševićevog režima, kojom je, podsjetimo, zaustavljena kampanja masovnih zločina nad kosovskim Albancima.
Pozicija proruskih aktera u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori nije bila posve ista. Ali je bila skoro ista.
Jednu od glavni odredbi te zajedničke politike najbolje je sažeo lider Demokratskog fronta Andrija Mandić, kazavši da bi – citiram „zapadni političari danas htjeli da uvedu Srbiju i srpski narod u konfrontaciju sa Rusijom, kako bi poremetili naše dobre odnose s Rusijom“. Andrija Mandić nažalost nije bio u pravu. Nije mu bio prvi put, ali je ovaj put imao razloga da bude sretan zbog toga što nije u pravu.
Zapadni političari nakon Ukrajine ne samo da nisu izvršili pritisak na proruske aktere na Balkanu, već su im čak počeli povlađivati. Da paradoks bude potpun, kažnjeni su prozapadni akteri u ovom regionu. Oni koji su stali na stranu Ukrajine, svrstali se uz NATO i osudili rusku agresiju. Protiv njih je euroatlantska zajednica, povela snažnu kampanju, prvenstveno u vidu optužbi za korupciju i organizirani kriminal.
Borba protiv korupcije i organiziranog kriminala zaslužuje punu podršku. Pravosuđe mora da istražuje sve osnovane navode. Problem ne može biti u ovoj politici, već samo u tome što se ona ne provodi do kraja. Čini se naime čudnim što zapadni diplomati ne provode anti-koruptivnu kampanju protiv vlasti Srbije i njoj bliskih proruskih aktera u regionu.
Na osnovu izjava specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan, ili preciznije na osnovu onoga što redovno nedostaje u njegovim izjavama, može se zaključiti da je Srbija jedina država u regionu koja nema problema sa korupcijom i organiziranim kriminalom, što može potkopati kredibilitet ove politike.
Dame i gospodo,
Nema nikakve sumnje da euroatlantska zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom, želi mir i stabilnost u regionu. Sasvim je jasno da naši zapadni prijatelji žele osnaživanje mira i izgradnju dugoročne stabilnosti Zapadnog Balkana, kroz njegovu dalju euroatlantsku integracije .Problem trenutne politike Zapada na Zapadnom Balkanu nije u njenim ciljevima, već u njenim trenutnim sredstvima. Problem nastaje čini se pri implementaciji ovih strateških ciljeva.
Ako uzmemo u obzir aktuelne procese, u BiH, CG i na Kosovu, može se primijetiti jedna konstanta: euroatlantska zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Državama, odabrala je taktiku popuštanja proruskim akterima, koji su ujedno bili i u najvećoj mjeri ostali zagovornici velikodržavnih projekata.
Radi se o velikoj promjeni, jer je od 90-ih godina ključno sredstvo euroatlantske zajednice u zaštiti mira na Zapadnom Balkanu bilo ODVRAĆANJE (deterrance).
Euroatlantska zajednica se, u protekle skoro tri decenije suprotstavljala velikodržavnim projektima. Simbol toga bile su NATO intervencije, raspoređivanje mirnovih trupa i podrška nezavisnosti BiH, CG i Kosova.
Sada se taj odlučni pristup nesumnjivo mijenja, a čini se da je glavni razlog tome agresija na Ukrajinu, kao posljedica ruskog velikodržavnog projekta. Dok se Sjedinjene Države i Evropska unija suprostavljaju Putinovoj agresiji, dostavljajući oružje Ukrajini i uvodeći sankcije Rusiji, na Zapadnom Balkanu su vrlo blagi prema Putinovim saveznicima, poput Vučića, Dodika, Mandića ili Dragana Čovića, a vrlo su oštri prema njihovim političkim protivnicima, poput Mila Đukanovića, Bakira Izetbegovića, Željka Komšića ili Albina Kurtija.
Stječe se utisak da je Zapad skoro uvjeren da proruski akteri na Zapadnom Balkanu neće imati hrabrosti da poduzmu bilo kakve akcije, naročito nakon što su vidjeli snagu NATO-a i probleme na koje je sama Rusija naišla u Ukrajini.
Kažem „Zapad je skoro uvjeren“.
Da bi to „skoro“ bilo bliže onom „sasvim“, Zapad nastoji da učini sve kako bi spriječio sukobe na Balkanu, koji bi rasteretili Rusiju, a opteretili euroatlantsku zajednicu, koja je trenutno fokusirana na odbranu Ukrajine.
Čini se da su stratezi u zapadnim prijestolnicama došli do jednostavnog zaključka: najefikasniji način da se Putina spriječi da potkopa mir na Balkanu jeste da Zapad podrški tradicionalne proruske aktere i nahrani njihove apetite. Cijenu čuvanja mira, po ovoj zamisli, moraju platiti Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo, tako što će isporučiti dio svog suvereniteta Beogradu, a u bh. slučaju i Zagrebu.
Zato čini se specjalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan g. Gabriel Escobar vrši pritisak na premijera Kosova Albina Kurtija da prihvati uspostavu Zajednice srpskih opština. Zato čini se Američka ambasada u Podgorici dovodi u pitanje proteste crnogorskih suverenista protiv derogiranja ustavne pozicije predsjednika.
Izgleda da zbog navedenog, Ambasada SAD-a u Sarajevu sponzorira ostanak na vlasti proruskih aktera Milorada Dodika i Dragana Čovića, dok istiskuje najveće zagovornike NATO puta i odobrava izbacivanje NATO-a u sporazumu o formiranju vlasti, što je u proteklim ciklusima bilo nezamislivo.
Kratkoročno, ova politika popuštanja možda može ispuniti svoju svrhu, te sačuvati mir, tako što će Zapad pomoću dokaznih primjera uvjeriti Beograd, pa i Zagreb da im je bolje mirnim sredstvima jačati svoj utjecaj u regionu, nego da otvara novi front, jer bi to rasteretilo Rusiju u Ukrajini, a ujedno joj pomoglo da još više pojača svoj utjecaj na Balkanu.
Dugoročno, ova strategija ne može dovesti do jačanja mira, jer ohrabruje hegemonske aspiracije Beograda formulisane u ideji „srpskog sveta“, kao Zagreba formulirane kroz izmjene Izbornog zakona u BiH za koje se hrvatska vlada otvoreno hvali da su njenih ruku djelo.
Ova strategija ne samo da ohrabruje hegemonske ambicije, već im omogućava institucionalne mehanizme u susjednim državama, bilo da je riječ o tzv. „pravima konstitutivnih naroda“ u BiH, tzv. „pravima vjerskih zajednica“ u CG, ZSO na Kosovu i sl.
Dame i gospodo,
Imajući u vidu značaj rata u Ukrajini na ove procese u regionu, razumno je zaključiti da bi se po okončanju rata u Ukrajini, ako ne prije, stvari mogle promijeniti. Možda čak i na bolje. Međutim, dotad bi mogla nastati jedna posve nova realnost na Zapadnom Balkanu, ako se provede barem dio onoga što Srbija zahtijeva a euroatlantska zajednica odobrava. Ta nova realnost mogla bi značiti da će teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova biti formalno sačuvan, ali da će zahvaljujući Otvorenom Balkanu i drugim ustupcima Srbiji, suverenitet ove tri države biti znatno reduciran. Sve bi to moglo biti prikazano kao nužna žrtva uime mira, iako ne mora uopće biti nužna.
Da bih ilustrirao krupne greške nastale iz dobre namjere, koje nam čini se prijete a možda nisu neizbježne, navest ću jedan primjer i s njime ću završiti. U želji da što prije zaključi Dejtonski sporazum, Richard Holbrooke je, ne razmišljajući mnogo o posljedicama, prihvatio da jedan od entiteta nosi ime Republika Srpska. Godinama kasnije, sam Holbrooke je priznao da je prihvatanje imena Republika Srpska bila velika pogreška, jer ovaj naziv pothranjuje snažne aspiracije vlasti ovog entiteta da ga učine samo srpskim, iako bi po samom Dejtonskom ustavu morao pripadati svim narodima. Mir je zamisliv i s drugačijim imenom manjeg bh. entiteta, a pokajanje g. Holbrookea nije bez vrijednosti, ono je naime skoro pa beznačajno.
Kažem „skoro“, jer nam pomaže da shvatimo šta danas trebamo raditi. Čini se da su u prekomjernoj želji da sačuva mir, neki američki diplomati spremni prihvatiti stvari, koje su pogrešne, zbog kojih bi se mogli kajati (barem u memoarima), a bez kojih je moguće sačuvati mir.
Naše je da im pokušamo pomoći da ne naprave takve greške. Ako jednog dana g. Escobar bude pisao memoare, možda će, kao Holbrooke, biti spreman da prizna u čemu je sve griješio. Na nama je da mu pokušamo pomoći da tih grešaka bude što manje, ne zbog njega, već koliko zbog nas.
