Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je Abdur-Rahman bin Mahleb rekao: ”Otišao sam na pijacu gdje su se prodavali robovi da kupim sebi roba koji će me služiti. Na pijaci sam sreo čovjeka koji je prodavao roba, govoreći: ‘Ko će kupiti ovoga roba sa mahanom?’ Upitao sam ga: ‘Gospodine, kakvu mahanu ima ovaj čovjek?’ Rekao je: ‘Pitaj njega, on će ti sâm reći svoju mahanu.’ Prišao sam mu i upitao ga za mahanu koju spominje njegov gospodar, a on mi je rekao: ‘Ja imam mnogo mahana i ne znam po kojoj sam poznatiji.’ Onda sam se vratio njegovom gospodaru i rekao mu: ‘Allah ti se smilovao, zar mi neće’ reći nedostatke i mahane tvoga mladića?’ Odgovorio je: ‘On je slabouman i ima epileptične napade s vremena na vrijeme.’ Upitao sam njegovog roba: ‘Imaš li napade svaki dan ili svake sedmice?’ On se malo povukao natrag i zaplakao, a onda mi je rekao: ‘Gospodine, kada bolest ljubavi ovlada srcem, ona prodire kroz organe i širi se na cijelo tijelo, pa razum postane zbunjen spominjući Voljenog, srce bude potpuno zaokupljeno, a tijelo smireno, pa kada takvog vidi neznalica, pomisli da je lud i da ima epilepsiju.’
Iz njegovih riječi shvatio sam da je taj mladić Allahov evlija, pa sam upitao njegovog gospodara: ‘Koliko košta ovaj rob?’ Odgovorio je: ‘Sto dirhema.’ Rekao sam mu: ‘Ja ti za njega dajem sto dvadeset dirhema.’
Zatim sam ga odveo u svoju kuću. Primijetio sam da danju posti, a noću klanja, tako da je većinu svoga vremena provodio u namazu i učenju Kur'ana. Jedne noći ušao sam u njegovu sobu i zatekao sam ga na noćnom namazu. U toku namaza mnogo je učio dove i plakao. Iz njegove dove i razgovora sa Allahom, zapamtio sam ove riječi: ‘Allahu moj, zemaljski vladari i kraljevi zatvorili su i zaključali svoja vrata, a Tvoja vrata su uvijek otvorena za one koji žele da traže od Tebe. Allahu moj, zvijezde su se izgubile iz vida, ljudi su zaspali, a Ti si vječno Živi, Kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Allahu moj, ako me vratiš sa Svojih vrata, pa kod čijih vrata i kapije da nađem utočište?! Allahu moj, ako me kazniš, pa ja sam zaslužio kaznu zbog mojih grijeha, a ako mi oprostiš, pa Ti si plemeniti Doboročinitelj. Gospodaru moj, Tebi su se posvetili oni koji su te istinski spoznali, Tvojom dobrotom spašeni su dobri i pobožni ljudi, Tvojom milošću griješnici se kaju i vraćaju Tebi. O Ti Koji na najljepši način praštaš grijehe, učini da kušam slast Tvoga oprosta, pa ako ja nisam dostojan Tvoga oprosta, Ti si dostojan opraštanja, jer Ti si jedini dostojan da Te se ljudi boje i Ti jedini praštaš grijehe!’
Ujutro sam ga upitao: ‘Dragi brate, kako si spavao sinoć?’ Odgovorio je: ‘Kako će spavati onaj ko se boji vatre i stajanja pred Allahom na Sudnjem danu?!’ Zatim je počeo plakati. Rekao sam mu: ‘Brate, idi, slobodan si! Ja te oslobađam u ime Allaha.’ Međutim, on se nije puno obradovao onome što je čuo. Rekao mi je: ‘Ja sam imao dvije nagrade: nagradu za ibadet Allahu, dž.š., i nagradu za služenje tebi, a ti si me sada lišio jedne nagrade (služenja tebi), Allah ti lice oslobodio i sačuvao od džehennemske vatre.’
Nakon toga, ja sam mu ponudio da ga izdržavam, a on je to odbio, rekavši: ‘Onaj ko je zadužen za moju opskrbu je vječno živ i ne umire.’ Zatim je otišao od mene. Kad god sam se sjetio njegovih riječi, zaplakao sam, moleći Allaha da me proživi u društvu Njegovih iskrenih i dobrih robova, koji su svoj život proveli u ibadetu i dobrim djelima kako bi stekli Allahovu ljubav i naklonost.”
