Piše: Muhamed Velić
Svaki je papa dobrodošao u Sarajevo, naravno, 
i u svaki dio Bosne i Hercegovine gdje žive, odlučuju i gdje se pitaju Bošnjaci.
A osobito je bio dobrodošao papa Ivan Pavao II koji je za svoga stolovanja uradio mnogo za mir u svijetu, općenito, a pogotovo je insistirao na miru i suživotu u Bosni i Hercegovini.
Vatikan je na čelu s papom Ivanom Pavlom II među prvima priznao Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznatu i neovisnu državu. Bosna i Hercegovina, a Sarajevo, opet, posebno iskazuje zahvalnost papi Ivanu Pavlu II za sve što je uradio za BiH, njene narode i općenito građane. I ta se zahvalnost, naravno, očituje i može se očitovati na različite načine. Međutim, način koji se inicirao, na kojeg se odlučilo, pristalo realizirati i odati počast papi Ivanu Pavlu II, izgradnjom četverometarskog kipa, zajedno s postoljem, u strogom centru Sarajeva, gotovo u samom i strogom centru Staroga Grada, nije pametno i nije primjereno rješenje. A to zbog dva krucijalna razloga.
Prvi je razlog estetske prirode. Uopće nije estetsko rješenje postavljanje kipa od 3, 4 metra u strogom centru gdje dominira tradicionalna i sada već povijesna arhitektura. Jedno totalno odsustvo estetskog. U prošloj je godini glavni grad Makedonije – Skoplje, proglašen evropskom prijestolnicom kiča, jer su u strogom centru grada ubacili slične kipove, i oblikom i dimenzijama, grčkih filozofa, vojskovođe Aleksandra Makedonskog i dr. Dakle, po tom principu, Sarajevo bi se penjalo ka vrhu na listi prijestolnica kiča. A kip, zapravo, nije ni teološka potreba, a niti rješenje. U „drugoj Božijoj zapovijedi” može se pročitati: „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Nemoj im se klanjati,…” Ovo će, naravno, bolje objasniti kršćanski teolozi, ali ja bih preporučio i briljantan roman nobelovca Hessea – “Narcis i Zlatousti”, u kojem Hesse kroz usta Zlatoustog demaskira, preko kipova i u kipovima, svekoliko odsustvo prirodnog, skladnog i lijepog. Ali, ako se doista radi o vjerskoj potrebi ljudi, prije svega, katolika, onda je prirodnije i primjerenije napraviti u Sarajevu, tamo gdje doista treba, crkvu za potrebe katoličkih vjernika i onda je nazvati po papi Ivanu Pavlu II. To bi bilo mnogo bolje, funkcionalnije i ljepše. A, dakako, može se i neka veća ploča utisnuti u neki vidljivi zid na kojem bi bio ispisan tekst poštovanja i zahvalnosti papi Ivanu Pavlu II za sve što je uradio za ovu državu i ovaj grad. I to bi bilo mnogo bolje, ljepše i funkcionalnije.
Konačno, imajući u vidu da smo savremenici pape Ivana Pavla II, kojeg smo poznavali kao skromnog i umjerenog čovjeka, kao što je to i sadašnji aktualni papa Franjo, pitanje je da li bi taj kip (o njemu, s njegovim likom) bio sukladan njegovoj skromnosti i volji.
Ali, ostavimo na kratko po strani estetske momente, pa kažimo zašto je postavljanje kipa u strogom centru grada i opasan projekt i zašto bi to bila provokacija. Pa zato što kip, pa bilo kakav i bilo čiji, pa da isklesaju neuzubillah i kip nekog Božijeg pejgambera, nije dobrodošao i primjeren sredini gdje žive muslimani u čijem je nukleusu vjerovanja negacija i ignorisanje kipova. A, povrh svega, u ovakvim konstelacijama i ovako naelektrisanim nacionalnim odnosima, gdje ljudi ginu kao kolateral proslave vjerskih praznika, Božića, Vaskrsa (evo, opet svjedočimo od prije nekoliko dana nešto tako stravično u Kozluku, ubistvo Ahmeda Hasanovića, jer je odbio primiti vasrksno jaje), gdje se i fudbalski i drugi navijači udaraju do smrti, ako dolaze iz drugog nacionalnog tabora, gdje ih policija upucava kao u samom ratu (Vedran Puljić), gdje se vjerski simboli ističu kao provokacije i oznake zauzete teritorije i uzurpirane imovine itd., pitanje je koliko je taj kip onda i održiv. Da budem malo ciničan: ako su Brus Liju u Mostaru, takvom pozitivcu, borcu i liku koji ni jednoj ovdašnjoj naciji i vjeri ne pripada, odbili ruke, šta će tek da rade papi u Sarajevu?! Morat će se uvesti nova radna mjesta i uposliti novi ljudi kojima će isključivo biti to posao – da čuvaju kip. Naravno, to običan svijet ni pod razno neće nikada uraditi, oni žive svoj život, nikome ne nametajući se i ovakve im stvari ne smetaju, ali rulji i huliganima u naletu i zanosu – sve smeta. I ko će to čuvati? I, onda, kada se dogodi tako nešto, kao Brus Liju u Mostaru, onda će ići priča o tome kako je nužan treći entitet i kako Bošnjaci nisu tolerantni. Zato je to možebitno i provokacija ili nagazna mina, koja čeka samo pogodan trenutak pa da se aktivira pod nogom isfrustriranih, dirigiranih i izmanipuliranih pojedinaca.
Zbog ova dva krucijalna razloga smatram da kip i bista pape u Sarajevu nije dobro rješenje i da neće dugo trajati. S time ništa ne postižemo, ali nas sve zajedno može boljeti glava, pa čak i samoga papu.
P.S. Treća je stvar, a što je opet isključivo naš unutarbošnjački problem, što je inicijativa za ovako nešto potekla od samih Bošnjaka, kao način pseudozahvalnosti i kvazipoštovanja prema papi Ivanu Pavlu II, a riječ je o čisto ubiranju jeftinih političkih poena. I Bošnjaci, njihove političke strukture i privatnici, većinski su donatori ovog projekta, a ljudi iz Napretka i Katoličke crkve samo su raširenih ruku dočekali takvu ideju i njenu realizaciju, koja je bila servirana kao na tacni. I tu je naš problem, mi sami sebi podmećemo noge, sami sebi serviramo zamke i mine na kojima pucaju naši šavovi. Skloni smo i drago nam je isticati tuđe i dičiti se, a svoje, ono što je itekako vrijedno, vrlo često ostavljamo da truhne ili vehne u zaboravu, nepodnošljivom nezanimanju i ignorisanju. Pa pogledajte samo kako izgleda glavni grad Bosne i Hercegovine, dakle, Sarajevo! Pogledajte ga noću s nekog okolnog brda, toga barem ne fali. Može se vidjeti da su najosvjetljeniji objekti u gradu – vjerski. Pa, tako, može se vidjeti, Saborna crkva je prelijepo iluminirana, kao Kremlj, vidi se da je struka i nauka bila angažirana, isto kao i na sarajevskoj Katedrali, koja je osvijetljena kao Bazilika Svetog Petra u Vatikanu, a Begova džamija, žao mi je što ću ovo kazati, k'o cementara u Kaknju. Ali, to nije problem SPC-a i Katoličke crkve, to je naš problem koji smo sami sebi nabacili, kao i mnogo toga drugoga, a čekamo da ih drugi riješe ili, pak, druge okrivljujemo za to. A nema osnova. Ili ih uopće i ne vidimo kao problem, što je i najgore.
