Preveo i sažeo: Semir Imamović
Hvala Allahu, Uputitelju onoga koji od Njega traži uputu i Zaštitniku onoga koji od Njega traži utočište i zaštitu. Zahvaljujem Mu zahvalom onoga koji, kao nagradu za svoju predanost Njegovoj volji, moli gledanje u Njegovo plemenito lice i Njegovo zadovoljstvo na Sudnjem danu. Svjedočim da je samo Allah Bog, Koji nema sudruga, i Jedini Gospodar. Svjedočim da je naš poslanik i gospodin, Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik, i najbolji vjerovjesnik kojeg je Allah uputio i odabrao.
Put kojeg, od praiskona, slijede razumni i kojim koračaju bogobojazni, i kojeg, kao vlastitu sudbinu, prihvataju robovi Milostivog je lijepo mišljenje o njihovom Gospodaru, bez i trunke neodlučnosti, kolebanja, sumnje i odstupanja. Kada se uzmu u obzir sve prednosti lijepog mišljenja o Allahu, a o kojima se, što direktno što indirektno, govori u Kur'anu i vjerodostojnom predanju, onda nije ni čudo da su oni, za svoj životni moto, odabrali upravo ovaj. U jednom od tih iskaza, kojeg su zabilježili Buharija i Muslim u svojim zbirkama, se navodi da je Uzvišeni Allah rekao: ”Ja se prema Svome robu odnosim onako kakvo je njegovo mišljenje o meni, i ja sam s njim kada god me spomene.” (Nap. prev.: Rekao je Ibn Hadžer u Fethul-bariju: ”Tj. Dajem mu ono što On misli o meni: ako misli i vjeruje da ću mu se smilovati, oprostiti mu grijehe i preći preko hrđavih postupaka, to će i dobiti, jer u Allahovu milost se uzda samo vjernik koji zna da ima Gospodara koji nagrađuje odnosno kažnjava; a ako je izgubio nadu u moju milost, i vjeruje da ću ga kazniti, to će i dobiti, jer samo nevjernik gubi nadu u Allahovu milost.”).
U drugom hadisu, kojeg je zabilježio Muslim, od Džabira ibn ‘Abdullaha, Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, je rekao: ”Nemojte umrijeti osim sa lijepim mišljenjem o Allahu.” Odnos (relaciju) kojeg definišu gornje predaje u potpunoj je oprečnosti sa onim što nam Kur'an, u formi najstrožije osude, pripovijeda o ljudima koji su, boreći se u muslimanskim bojnim redovima na Uhudu, o Allahu pomišljali najgore stvari, ono što jedino pagani mogu pomisliti: ”Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pogani misle, i govoreći: “Gdje je pobjeda koja nam je obećana?” Reci: “O svemu odlučuje samo Allah!” Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. “Da smo za bilo šta pitali”, – govore oni -, “ne bismo ovdje izginuli.” Reci: “I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.” (Prijevod značenja, Alu-‘Imran, 154.).
To je bila skupina prevrtljivaca i skeptika, koju, za razliku od ostalih iskrenih vjernika, nije obuzeo umirujući san, kao izraz Božije podrške, a sve zbog njihovog pretjeranog straha, beznađa, uzrujanosti i nemira, i što su o Allahu mislili ono što Mu, kao njihovom apsolutnom i neprikosnovenom Gospodaru, nikako ne priliči. Koreći ih, Allah Uzvišeni veli: ”Vi ste mislili da se Poslanik i vjernici nikada neće vratiti porodicama svojim; vaša srca su bila zadovoljna zbog toga i vi ste na najgore pomišljali, vi ste narod u duši pokvaren.”
