Piše: Dr. Adem Zalihić

U savremenom javnom prostoru već dugo se ponavlja tvrdnja da su Bošnjaci kao narod nastali tek 1993. godine. Takva tvrdnja nije obična historijska zabluda niti bezazlena greška u tumačenju prošlosti. To je politička konstrukcija koja ima jasnu svrhu: prekinuti vezu bošnjačkog naroda s njegovim historijskim korijenima, prikazati ga kao novostvorenu kategoriju i oslabiti njegov legitimitet na vlastitoj zemlji.

Ali narodi se ne rađaju onda kada im neko drugi prizna ime, niti nestaju onda kada im se to ime pokušava oduzeti. Historijsko pamćenje ne može se izbrisati političkim dekretima.

Narod koji je stoljećima živio na određenom prostoru, stvarao kulturu, ostavljao tragove i nosio svoje ime ne prestaje postojati samo zato što su određeni politički sistemi odlučili da to ime potisnu ili zabrane.

Godina 1993. nije označila nastanak jednog naroda, nego obnovu njegovog višestoljetnog historijskog nacionalnog imena, koje je tokom različitih političkih režima bilo sistematski potiskivano iz službene upotrebe.

Da bi se razumjela savremena pitanja identiteta u Bosni i Hercegovini, potrebno je vratiti se nekoliko stoljeća unazad, jer današnje rasprave nisu nastale u vakuumu. One su rezultat složenih historijskih procesa u kojima su se preplitale vjera, kultura, političke ideologije i interesi različitih državnih projekata.

Bosna kao historijska zemlja i Bošnjaci kao njeni stanovnici

Bosna je kroz srednji vijek razvila vlastitu državnu tradiciju, političke institucije i posebnu kulturnu prepoznatljivost. Stanovnici srednjovjekovne Bosne u historijskim izvorima se nazivaju Bošnjanima, odnosno ljudima koji pripadaju bosanskoj zemlji.

To ime nije bilo vezano isključivo za jednu vjersku zajednicu. Bosna je kroz svoju historiju bila prostor susreta različitih religijskih tradicija, a bosanska pripadnost dugo je imala zemaljski i politički karakter. Upravo ta činjenica važna je za razumijevanje kasnijih procesa: historijsko ime stanovnika Bosne nije nastalo kao oznaka jedne vjerske skupine, nego kao naziv zajednice povezane s određenim historijskim prostorom.

Tokom osmanskog perioda nastavlja se upotreba imena Bošnjak kao oznake porijekla i pripadnosti Bosni. Brojni osmanski dokumenti, kao i djela evropskih putopisaca i diplomata, koriste termine kojima se stanovnici Bosne označavaju kao Bošnjaci. Taj naziv nije bio samo administrativna oznaka, nego izraz historijske posebnosti Bosne unutar šireg političkog prostora.

Upravo zbog toga tvrdnja da je bošnjačko ime nastalo krajem XX stoljeća zanemaruje višestoljetni razvoj jednog identiteta i odvaja savremenu političku stvarnost od njenog historijskog konteksta.

XIX stoljeće: vrijeme velikih nacionalnih preoblikovanja

Prelomni trenutak u razumijevanju identiteta stanovništva Bosne predstavlja XIX stoljeće. To je vrijeme kada Evropom jačaju moderni nacionalni pokreti, a ideja nacije sve više postaje temelj političkog organiziranja.

Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i promjene nacionalnog izjašnjavanja dijela stanovništva Bosne tokom XIX i početkom XX stoljeća. Te promjene nisu bile samo rezultat ličnih opredjeljenja pojedinaca, nego su se odvijale u okviru snažnih nacionalnih pokreta i političkih projekata koji su imali za posljedicu preoblikovanje historijske i političke slike Bosne.

Uključivanje dijela bosanskih pravoslavaca u srpski, a dijela bosanskih katolika u hrvatski nacionalni korpus predstavljalo je mnogo više od kulturnog procesa, ono je postalo jedan od ključnih instrumenata u stvaranju argumentacije prema kojoj Bosna nije zaseban historijski prostor, nego navodno prirodni dio širih nacionalnih projekata Srbije i Hrvatske.

Zbog toga promjena nacionalnog imena dijela stanovništva Bosne nije imala samo posljedice na individualni identitet, nego i na političko razumijevanje same Bosne i njenog historijskog položaja.

Bošnjačko ime kroz historiju: između kontinuiteta i osporavanja

Historija pokazuje da nacionalna imena nisu samo oznake koje ljudi koriste u svakodnevnom životu. Ona su nosioci kolektivnog pamćenja, historijskog iskustva i svijesti o pripadanju određenoj zajednici.

Bosansko iskustvo posebno je složeno jer se na prostoru jedne zemlje stoljećima susreću različiti identiteti: vjerski, kulturni, regionalni i nacionalni. Ta složenost sama po sebi nije problem. Naprotiv, ona predstavlja jedno od temeljnih obilježja historije Bosne i Hercegovine. Problem nastaje onda kada se identitet ne razvija prirodnim društvenim procesima, nego kada postane predmet političkih projekata kojima se nastoji promijeniti historijska slika jednog prostora.

Posebno zabrinjava činjenica da danas, nakon svega što je Bosna prošla, dio Bošnjaka prihvata narativ prema kojem je bošnjačko ime nešto prevaziđeno, usko ili nepotrebno.

Niko nema pravo drugome određivati kako će se osjećati i kako će se izjasniti. Sloboda ličnog izbora je neupitna. Ali postoji razlika između ličnog izbora i historijske odgovornosti.

Kada pojedinac kaže: “Ja se tako ne osjećam”, to je njegovo pravo. Ali kada se od toga počne graditi društveni narativ da je bošnjačko ime prepreka modernosti, građanskoj državi ili zajedničkom životu, onda to više nije samo privatni stav. Tada se, svjesno ili nesvjesno, ulazi u prostor u kojem se slabi historijska svijest jednog naroda.

Jer postavlja se jednostavno pitanje: Zašto drugi narodi u Bosni mogu biti ono što jesu bez obzira na to jesu li vjernici ili ateisti, a zašto se samo od Bošnjaka očekuje da svoje historijsko ime ostave po strani?

Zašto Srbin ateista ostaje Srbin? Zašto Hrvat ateista ostaje Hrvat? Zašto bi Bošnjak ateista morao prestati biti Bošnjak? U tome nije problem vjera. U tome je problem odnos prema historijskom imenu.

Islam je duboko oblikovao bošnjačku kulturu, tradiciju i historijsko iskustvo, i to je činjenica koju niko ozbiljan ne može negirati. Ali iz toga ne proizlazi da je bošnjaštvo vjerska kategorija.

Bošnjaštvo nije vjera. Islam je vjera. Bošnjaštvo je historijski, kulturni i nacionalni identitet naroda koji je stoljećima živio na prostoru Bosne. Upravo zato očuvanje bošnjačkog imena ne znači nametanje bilo kome religijskog svjetonazora, nego očuvanje svijesti o vlastitoj historijskoj pripadnosti.

Iskustvo agresije kao historijska opomena

Posebnu težinu ovom pitanju daje iskustvo posljednje srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tokom agresije niko nije pitao bošnjačke žrtve jesu li bile dovoljno religiozne. Nisu ubijani ljudi zato što su bili vjernici ili ateisti. Meta su bili ljudi koji su identificirani kroz svoju nacionalnu, političku i teritorijalnu pripadnost.

Među žrtvama agresije bili su i duboko religiozni i sekularni Bošnjaci. Bili su to ljudi različitih pogleda na vjeru, ali zajedničkog osjećaja pripadnosti narodu i zemlji.

Ta činjenica nosi jednu važnu historijsku pouku: Oni koji žele negirati ili uništiti jedan narod ne pitaju pojedinca koliko je on religiozan, nego kojem kolektivu pripada.

Zato Bošnjaci moraju biti pažljivi prema vlastitom historijskom pamćenju. Jer nijedna zajednica ne može sačuvati svoju budućnost ako izgubi svijest o vlastitoj prošlosti.

Između građanskog identiteta i nacionalnog kontinuiteta

Posebnu pažnju zaslužuje pojava da se kod dijela Bošnjaka savremeni građanski identitet počinje postavljati kao zamjena za historijsko nacionalno ime.

Naravno, građanski identitet ima svoju vrijednost i važnu ulogu. Međutim, građanski identitet i nacionalni identitet nisu ista stvar. Pripadnost državi odgovara na pitanje: Gdje pripadam kao građanin? Nacionalni identitet odgovara na pitanje: Ko sam kao pripadnik određene historijske zajednice?

Opasnost takvog narativa jeste u tome što može dovesti do toga da jedan narod postepeno izgubi svijest o vlastitom imenu. A historijsko ime naroda nije samo administrativna kategorija. Ono je riznica kolektivnog iskustva. U imenu jednog naroda nalaze se njegova sjećanja, njegovi kulturni obrasci, njegovi velikani, njegovi tragovi kroz vrijeme.

Zbog toga je očuvanje bošnjačkog nacionalnog imena pitanje historijske odgovornosti, jer nijedan narod ne može očekivati poštovanje prema sebi ako sâm ne poštuje vlastito naslijeđe.

Posebnu odgovornost u ovom procesu imaju oni koji oblikuju javnu svijest: bošnjačke političke i vjerske elite, intelektualci, obrazovne institucije i kulturni radnici. Njihova uloga je da Bošnjacima prenesu znanje o vlastitoj historiji i da spriječe da neznanje postane prostor za manipulaciju.

Čuvati nacionalno ime znači čuvati pamćenje

Na kraju, pitanje bošnjačkog imena nije pitanje prošlosti, nego pitanje budućnosti. Historija nas uči da narodi rijetko nestaju preko noći. Prije nego što se nekom narodu pokuša oduzeti zemlja, pokuša mu se oduzeti sjećanje. Najprije se osporava njegovo ime, zatim se dovodi u pitanje njegova posebnost, potom se prepravlja njegova historija, a na kraju se drugima ostavlja pravo da određuju ko je, odakle je i kakvo mjesto mu pripada u vlastitoj zemlji.

Bošnjačko ime preživjelo je različite epohe, države i političke sisteme. Njegovo trajanje nije posljedica jedne političke odluke niti jednog historijskog trenutka. Ono je rezultat stoljetnog iskustva ljudi koji su živjeli na prostoru Bosne, stvarali njenu historiju, nosili njenu sudbinu i ostavljali trag u vremenu.

Zato tvrdnja da su Bošnjaci nastali 1993. godine nije samo historijski netačna. Ona zanemaruje višestoljetni proces u kojem su se mijenjale države, granice, vlasti i ideologije, ali je opstajala svijest o pripadanju jednom historijskom prostoru, jednoj zajednici i jednom imenu.

Stoga, čuvati nacionalno ime znači čuvati historijsko pamćenje jednog naroda. Narod bez pamćenja postaje zajednica bez orijentira, a zajednica koja izgubi svijest o vlastitim korijenima lahko postaje predmet tuđih tumačenja, interesa i političkih projekata. Zato bošnjačko ime nije samo naziv jednog naroda. Ono je simbol historijskog kontinuiteta Bosne, svjedočanstvo višestoljetnog postojanja i obaveza da se budućim generacijama ostavi ono što je naslijeđeno od predaka: svijest o tome ko su, odakle dolaze i zašto je očuvanje vlastitog identiteta neraskidivo povezano s očuvanjem Bosne i Hercegovine kao njihove historijske domovine.