Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Sedžda je za stotine miliona muslimana u islamskom svijetu sastavni dio svakodnevnog ibadeta.

Ona je toliko duboko utkana u njihov život da mnogi, zbog stalnog susreta s njom od najranijeg djetinjstva, i ne razmišljaju o njenoj dubokoj simbolici i značenju.

Ali za savremenog zapadnog čovjeka, posebno onog oblikovanog ateističkim ili sekularnim pogledom na svijet, sedžda često predstavlja nešto teško razumljivo i strano. U kulturi koja čovjekovu slobodu često definira kroz nezavisnost od svake nadređene stvarnosti, čin spuštanja lica na zemlju može izgledati kao izraz slabosti, pokornosti ili čak gubitka ljudskog dostojanstva.

Međutim, upravo u zapadnom svijetu sedžda je počela poprimati sasvim drugačije značenje. Za mnoge ljude koji su islam upoznali bez tereta naslijeđene tradicije, ona je postala simbol duhovne autentičnosti, svojevrsnog bunta protiv materijalističkog pogleda na život i snažan izraz identiteta muslimana koji ne pristaje na ponižavajući odnos prema vlastitoj vjeri i vrijednostima. Upravo zato nije slučajno što su neka od najljepših promišljanja o sedždi došla od ljudi koji su islam prihvatili nakon dugog traganja za istinom.

Među njima posebno mjesto zauzima američki mislilac Džefri Lang, nekadašnji ateista i profesor matematike koji je prihvatio islam. On je sedždu opisao na tako dubok i nadahnut način da čak i muslimana navodi da zastane i iznova razmisli o njenom istinskom značenju, njenom mjestu u islamu i dubokoj vezi koju uspostavlja između čovjeka i Uzvišenog Allaha.

U svojoj knjizi Even Angels Ask: A Journey to Islam in America (Čak i meleki pitaju: putovanje ka islamu u Americi), Džefri Lang opisuje svoju prvu sedždu, trenutak u kojem se nije suočio samo sa sedždom nego i sa samim sobom, svojim ponosom, strahovima i predrasudama.

Donosimo dio njegovog svjedočenja: ”Osjetio sam kako mi srce snažno lupa, a uzbuđenje je postajalo sve jače kada sam, ponovo izgovorivši ‘Allahu ekber’, stigao do trenutka sedžde.

Ukočio sam se na mjestu, gledajući u prostor ispred sebe gdje sam trebao pasti na koljena i ruke i spustiti lice na zemlju. Nisam mogao.

Nisam mogao spustiti sebe na tlo. Nisam mogao prihvatiti da ponizim svoje lice dodirom zemlje, poput roba koji se pokorava svome gospodaru. Činilo mi se kao da su mi noge okovane i da se ne mogu saviti.

Obuzeo me snažan osjećaj stida i nelagode. U mislima sam vidio svoje prijatelje i poznanike kako me posmatraju i smiju mi se dok od sebe pravim budalu. Zamišljao sam njihov podsmijeh i njihovo čuđenje.

Gotovo sam mogao čuti njihove riječi: ‘Jadni Džefri! Arapi su ga opčinili u San Franciscu, zar ne?’

Počeo sam doviti: ‘Molim Te… molim Te, pomozi mi u ovome.’

Duboko sam udahnuo i prisilio sebe da se spustim.

Sada sam bio na rukama i koljenima. Nekoliko trenutaka sam oklijevao, a onda sam spustio lice na sedžadu. Ispraznio sam svoj um od svih misli i tri puta izgovorio: ‘Subhane Rabbijel-E'ala.’

‘Allahu ekber.’

Izgovorio sam to i podigao se sa sedžde sjedeći na petama. Trudio sam se da zadržim potpunu koncentraciju, ne dopuštajući ničemu da mi odvuče pažnju.

‘Allahu ekber.’

Ponovo sam spustio lice na zemlju. Dok mi je nos dodirivao pod, ponavljao sam riječi ‘Subhane Rabbijel-E'ala’ gotovo mehanički. Bio sam odlučan da završim namaz, bez obzira na sve.

‘Allahu ekber.’

Ustao sam i rekao sebi: ‘Ostala su još tri rekata.’

Do kraja namaza vodio sam tešku borbu sa svojim osjećajima i svojim ponosom. Ali svaki naredni pokret bio je lakši, sve dok na posljednjoj sedždi nisam osjetio gotovo potpuni mir.

Zatim sam proučio ettehijatu na posljednjem sjedenju i predao selam na desnu i lijevu stranu.

Potpuno iscrpljen, ostao sam sjediti na podu i razmišljao o unutrašnjoj borbi kroz koju sam upravo prošao. Osjećao sam stid što sam se toliko borio sa samim sobom da bih završio namaz.

Pognute glave sam dovio: ”Gospodaru moj, oprosti mi moju oholost i moju glupost. Došao sam izdaleka, a preda mnom je još dug put.”

Tada sam osjetio nešto što nikada ranije nisam doživio i što mi je teško opisati riječima.

Preplavio me osjećaj koji mogu opisati samo kao val svježine, kao da je dolazio iz dubine mojih prsa. Bio je toliko snažan da sam u prvi mah zadrhtao. Ali to nije bio samo tjelesni osjećaj. Dotakao je i moje emocije na neobičan način. Bilo je kao da se milost pretvorila u nešto opipljivo, kao da me obavila i prodrla u mene.

Tada sam počeo plakati, a nisam znao zašto. Suze su same potekle niz moje lice i počeo sam jecati. Što sam više plakao, to sam snažnije osjećao da me neka natprirodna sila dobrote i milosti grli. Nisam plakao zbog osjećaja krivice, iako sam imao razloga za to, niti zbog stida ili radosti. Bilo je kao da se otvorila neka duboka brana i oslobodila ogromne naslage straha i gnjeva koje sam dugo nosio u sebi.

Sedžda nije izraz čovjekovog poniženja, nego vrhunac njegovog oslobođenja. U njoj čovjek priznaje svoje robovanje samo Uzvišenom Allahu i time se oslobađa robovanja svemu drugom – ljudima, ideologijama, strastima i materijalnim silama.

Zato je sedžda najuzvišeniji izraz ljudske slobode.”