Nepravedno ubijeni intelektualac, njegove humanističke poruke, istina, Bošnjaci-muslimani koji daju glasove, a s druge strane strane ambasade i njihova naređenja u vidu saopštenja, graktanje „građanštine“, dodvoravanje nevidljivim a odavno izofiranim držačima konaca, sigurno mjesto u skupštinskoj većini koju kane kreirati oni kojima se ne vidi lice, samo im se osjeti dah… Ove dileme su imali poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo kada su glasali o incijativi za povlačenje saglasnosti za davanje škole u Sarajevu po Mustafi Busuladžiću.
Rezultat je poražavajući. Nažalost, skoro da je samo SDA ostala da brani dostojanstvo žrtve, može se i pretpostaviti šehida, čovjeka koji je ubijen – ne radi krivice, već radi prevencije. Šokirajuće je za narod koji konstantno trpi žrtvu ta činjenica da ga non-stop izdaju. Odjednom su, kao u nekom strašnom horor filmu, oni koji su imali povjerenje naroda, skinuli masku i pretvorili se u nešto drugo.
Tužno je što je premijer Elmedin Konaković šutio. Inače je glasan, ali nije ni pomislio da odbrani žrtvu, Mustafu Busuladžića. Zašto je sada mirno slušao laži bez imalo želje da reaguje na njih? Odjednom su i iz Nezavisnog bloka (Goran Akšamija, Mersiha Mehmedagić, Sejo Bukva i Mirsad Pindžo) takozvani „Šepićevi“, izdali narod i glasali za to da se Busuladžić obilježi kao fašista. Frustrirajuće je što svako malo ovaj narod izdaju, odlaze s druge strane istine oni što su imali povjerenje ljudi. Nije tu kraj. Iako je Fahrina stranka odavno navikla Bošnjake da im zabijaju nož u leđa, opet boli kada iznevjere narod i istinu. Iako su Fahrini dislocirani novinari pokušali okriviti samo Anu Babić i tako sakriti trag izdaje i prokazati samo nju kao „otrgnutu“, činjenica je da je SBB klub glasao mimo istine, a po nalogu ambasada (Zvonko Marić, Selma Filipović, Dževad Radžo).
Onda se čude kako uvijek izgube. Zar misle da narode ne može prepoznati onu snagu koja se brine o njemu, ona koja ga neće izdati nakon 2 – 3 poziva iz ambasade?
