Dok se Gaza pretvara u prostor razaranja, smrti i neizvjesnosti, a Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jerusalem, suočavaju s protjerivanjima, rušenjem domova, nasiljem doseljenika i sve snažnijim ograničavanjem prava na vlastitu zemlju, pred očima svijeta odvija se tragedija čije se razmjere ne mogu razumjeti samo kroz broj žrtava i porušenih zgrada. U njenoj je srži i mnogo dublje pitanje: kako je moguće da se jednom narodu, pored zemlje, sigurnosti i elementarnih uslova za život, uporno osporavaju i historijsko iskustvo, kolektivni identitet i pravo da vlastitu sudbinu određuje kao ravnopravan član ljudske zajednice?

Najnovija dešavanja na Zapadnoj obali, obilježena prisilnim raseljavanjem palestinskih porodica i razaranjem njihovih domova, pokazuju da protjerivanje nije samo traumatično naslijeđe 1948. godine nego i stvarnost koja se nastavlja u našem vremenu.

Zato se današnja palestinska tragedija ne može posmatrati odvojeno od historije predstava, predrasuda i političkih narativa kroz koje su Palestinci decenijama, pa i stoljećima, predstavljani zapadnom svijetu.

Upravo o tim historijskim obrascima i njihovim dalekosežnim posljedicama govori tekst britanskog historičara Davida Gilmoura koji donosimo u nastavku. Njegova važnost nije samo u prikazu zapadnjačkih predodžbi o Palestincima nego i u razotkrivanju mehanizma kojim se oblikuje slika jednog naroda, relativiziraju njegova prava i sužava prostor ljudskog saosjećanja. Kada se jednom narodu ospori historijsko postojanje, kada se proglasi zaostalim, a njegova borba za slobodu predstavi kao terorizam, postaje lakše zanemariti njegove žrtve i opravdavati nasilje i zločine nad njim.

Autor: David Gilmour

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U srcu drevne Palestine uzdiže se planina Ebal (Ebal), visoko iznad kupola i munara Nablusa. Njene guste i puste padine, čiju sumornu sliku beskrajnog kamenjara ublažavaju tek poneka koza i bodljikavi grm, dominiraju krajolikom. S njenog vrha prostiru se palestinske zemlje na sve strane: na sjeveru su Nablus i nejasni obrisi Galileje, na istoku se, preko rijeke Jordan, u pravoj liniji pružaju moapska brda s onu stranu Mrtvog mora, na jugu se nalazi Jerusalem, a na zapadu se, kroz blagu izmaglicu, obalna ravnica proteže oko planine Karmel, od Akre do Gaze i Askelana. To su poznati nazivi i prirodni predjeli koji su toliko puta opisivani da se čine gotovo neodvojivim od same historije.

Jedan Englez se 1812. godine požalio da bi čovjek mogao pomisliti kako su oni koji su pisali o ovom dijelu svijeta iscrpili temu i nisu ostavili ništa što bi neki drugi pisac mogao dodati. Čini se, međutim, da se ta primjedba nije odnosila na stanovništvo Palestine, jer su putopisci koji su pisali o ovoj zemlji rijetko pokazivali interes za njene stanovnike. Nisu ih posmatrali kao narod; njihovu pažnju zaokupljala je prošlost.

Nakon povlačenja Osmanskog Carstva iz Sirije, Zapad je polagao pravo na Palestinu pozivajući se na njenu historiju. Otkako su judaizam i kršćanstvo, dvije istočnjačke religije, poprimili zapadnjačka obilježja, pojavili su se oni koji su zahtijevali da se domovina tih dviju religija odvoji od istočnog svijeta. Križari, misionari i cionisti zahtijevali su Palestinu zbog onoga što je ona predstavljala u prošlosti, ne pokazujući gotovo nikakav interes za njenu stvarnu zbilju kao arapske, u osnovi muslimanske zemlje. Takav je, u suštini, bio njihov odnos prema njenim stanovnicima.

Neznanje koje obilježava naše stoljeće nije ništa manje pogubno od onoga koje je obilježavalo naše pretke. Uprkos brojnim osvajanjima Palestine i smjenama vladara, etnički kontinuitet njenog stanovništva ostao je jedno od njegovih prepoznatljivih obilježja tokom hiljada godina. Tokom proteklih trinaest stoljeća stanovnici Palestine zadržali su jasno izraženu arapsku kulturu, bez ikakve dvojbe o njenom postojanju, iako smo je mi nastojali zaboraviti ili zanemariti, a ponekad čak tvrdili da ona uopće ne postoji.

U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. godine, dokumentu koji je u velikoj mjeri odredio budućnost palestinskih Arapa, koji su tada činili 90 posto stanovništva, oni su opisani tek kao ”nejudejske zajednice” koje postoje u Palestini. Čak je i sam Balfour, kao britanski ministar vanjskih poslova, priznao da u Palestini ne namjeravaju čak ni formalno voditi računa o željama tadašnjih stanovnika. Smatrao je da cionizam ima veći značaj od želja i težnji 700.000 Arapa koji su živjeli u toj drevnoj zemlji.

Ni rani cionisti nisu obraćali pažnju na stvarne stanovnike Palestine. Prema riječima ruskog Jevreja Ašera Ginzberga, Palestince su smatrali ili divljacima koji žive poput životinja ili su se jednostavno ponašali kao da oni uopće ne postoje.

Mnogo godina kasnije izraelska premijerka Golda Meir izjavila je da Palestinci zapravo nikada nisu ni postojali: ”Nije bilo ničega što bi se moglo nazvati palestinskim narodom… U Palestini nije postojao narod koji se smatrao palestinskim narodom, a mi smo došli, protjerali ga i oduzeli mu zemlju. On nije postojao.”

Izraelski ministar obrazovanja pretvorio je ovu izmišljenu priču u službenu politiku, poručivši izraelskim nastavnicima: ”Veoma je važno da naša omladina zna da, kada smo se vratili u ovu zemlju, u njoj nismo zatekli nijedan drugi narod i da ovdje, sasvim sigurno, stotinama godina nije živio nijedan drugi narod.”

Objasnio je da su Arapi koje su zatekli bili samo egipatske izbjeglice koje su se doselile u zemlju sredinom devetnaestog stoljeća.

Ovakva propaganda nije bila uvjerljiva izvan granica Izraela, jer su brojni putnici, misionari i vojnici vlastitim očima vidjeli Palestince i znali da oni postoje, a znali su i mnogo više od toga.

Međutim, odnos Zapada prema Arapima gotovo je uvijek bio obilježen neznanjem, predrasudama ili objema pojavama istovremeno. Neki od tih stavova oblikovani su nesvjesno, pod utjecajem onoga što je zapisano u Bibliji, naročito predodžbi o Izraelcima nasuprot Filistejcima, koje se povezuje s Egiptom i drugim područjima.

Drugi su nastali pod utjecajem evropskih predrasuda prema islamu, čiji korijeni sežu do arapskih osvajanja Španije i Francuske u osmom stoljeću. Te predrasude odražavaju se u evropskoj književnosti, od Pjesme o Rolandu do Chestertonove pjesme o Lepantu (pjesma koja veliča pobjedu kršćanske flote nad Osmanlijama). Njihovu prirodu dobro oslikava i naslov knjige koju je 1697. godine objavio dekan Norwicha: Prava priroda očigledne obmane u životu Muhammeda.

U devetnaestom stoljeću, kada se povećao broj evropskih putnika na Bliskom istoku, Evropljani su počeli dijeliti Arape u različite kategorije. Gradske Arape opisivali su kao prljave, lijene i pokvarene, optužujući ih za prevaru i obmanu. George Walker u pričama Trollopea prikazivao ih je kao izopačenu, lažljivu i kukavičku rasu.

Nasuprot njima stajao je Arap iz pustinje, predstavljen kao slobodan čovjek koji se kreće prostranim horizontima, plemenitog porijekla i nezainteresiran za luksuz. Slika paše s velikim trbuhom i haremom suprotstavljana je slici beduina s licem poput sokolovog, koji podnosi surovost pustinjskog života. Ta romantičarska fascinacija, u velikoj mjeri zasnovana na neznanju, možda je bila izrazito engleska pojava, iako su je prihvatili i neki Francuzi.

Karikaturisti u popularnim novinama često prikazuju Arape u širokoj odjeći, s kukastim nosovima i na kamilama, nastojeći kod čitalaca stvoriti dojam njihove prljavštine.

Nema sumnje da je na zapadnjačke stavove prema Arapima utjecao i cionistički pokušaj da ih predstavi kao neuk i zaostao narod kojem je potrebna strana pomoć kako bi se razvio. Tako je jevrejski istraživač Rockcliffe-Laman, komentirajući prljavštinu arapskih sela, neugodan miris dječije odjeće i nedostatak obrazovanja, ustvrdio da je ”Arap potpuno nesposoban samostalno razvijati svoju zemlju”.

Cionistički vođa Chaim Weizmann rado se služio takvom taktikom. U pismu koje je 1918. godine uputio Balfouru, iako nikada ranije nije posjetio Palestinu, pokušao mu je objasniti navodne karakteristične osobine palestinskih Arapa. Napisao je: ”Uprkos njihovoj površnoj vještini i brzini shvatanja, oni su po prirodi izdajnički nastrojeni i pribjegavaju iznudi kad god im se za to ukaže prilika. Ako je Arap na odgovornom položaju, onda je raskalašen, korumpiran i nesposoban; žali za starim vremenima kada je bakšiš bio jedino sredstvo kojim se moglo završiti nešto u administraciji. Ako je seljak, zaostaje za svojim vremenom najmanje četiri stoljeća. Ako pripada uglednom sloju, onda je nepismen, nepošten, pohlepan, bez patriotizma i, povrh svega, nesposoban.”

Godine 1935. u Sjedinjenim Američkim Državama prikazan je film koji je finansirala cionistička organizacija pod nazivom Palestine Foundation Fund. Njegov jedini cilj, kao i poruka sadržana u naslovu Obećana zemlja, bio je uporediti navodno zaostalo društvo arapske Palestine s idealističkim entuzijazmom cionističkih doseljenika.

Film započinje kadrovima Arapskog poluotoka i Egipta, iako je cilj bio uvjeriti publiku da su to prizori Palestine. Zatim slijedi komentar: ”Ovo je zemlja koju je Bog obećao Abrahamu. Jevreji su nekada živjeli u islamskom svijetu, kada je on bio središte velike civilizacije. Kada su protjerani iz te zemlje, ona je propala i vratila se primitivnom načinu života.”

Film potom opisuje kako marljivi cionisti rade na iskorjenjivanju tog navodno primitivnog života. Dok je zemlja prije dvadeset godina bila močvarna ili se obrađivala samo primitivnim plugom, danas se, navodno, sve promijenilo i započeo je novi život, a usjevi se gotovo cijele godine uzgajaju. Čak se tvrdilo da su i same narandže iz Jaffe, poznate još križarima, rezultat jevrejskog rada.

Ovakvi stavovi prema Palestincima nisu bili ograničeni samo na cioniste. Oni su bili, a možda su i danas, veoma rašireni među savremenim novinarima i radijskim i televizijskim komentatorima.

To je navelo Edmunda Wilsona, jednog od najistaknutijih američkih pisaca dvadesetog stoljeća, da 1956. godine napiše sljedeću odvratnu besmislicu: ”Tako je položaj Arapa u Izraelu – onako kako ga čovjek vidi na licu mjesta – sličan položaju Navaha na jugozapadu Amerike: zaostali ljudi koje treba žaliti, čiji je položaj nekada imao, a možda još uvijek ima, određeni formalni status. Oni su odvojeni od glavnog društva, iako predstavljaju stalni izvor problema. U velikom gradu poput Akre prljavština pretrpanih ulica izaziva kod samih Izraelaca isto nezadovoljstvo koje izaziva i kod svakog zapadnog posjetioca. Prizor velikih grupa siromašnih, nepismenih i bolesnih dječaka koji se tiskaju i prose u uskim, prljavim ulicama izaziva kod Jevreja moralni užas.”

Dok Zapad s prezirom gleda na arapski svijet, jedna od najupornijih savremenih predstava o palestinskom Arapu postala je potpuno drugačija od ranijih stereotipa. Riječ ”Palestinac” u svijesti miliona ljudi počela je stvarati sliku teroriste: grubog i podmuklog čovjeka s puškom, spremnog da bez očiglednog razloga ubija ljude bilo koje dobi, spola ili boje kože.

To je slika koju cionizam nastoji usaditi u svijest ljudi jer ona, bez sumnje, slabi međunarodnu solidarnost s Palestincima. Menachem Begin, izraelski premijer, opisao je Palestinsku oslobodilačku organizaciju kao najzločinačkiju organizaciju u historiji čovječanstva, izuzimajući nacističke organizacije za ubijanje.

To je izjavio uprkos činjenici da je organizacija Irgun Zvai Leumi, teroristička grupa kojom je sam Begin rukovodio tokom četrdesetih godina, za samo dva dana ubila onoliko ljudi koliko su Palestinci ubili tokom petnaest godina borbe protiv Izraela. Eksplozija u hotelu King David 22. jula 1946. godine i masakr u Deir Jasinu 9. aprila 1948. godine, koje je počinio Irgun, odnijeli su ukupno 345 života.

Od ukupno tri i po do četiri miliona Palestinaca širom svijeta, manje od jedan posto čine naoružani borci. Dio Palestinaca živi na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, dok većinu čine izbjeglice rasute širom Bliskog istoka. Samo se mali broj njih integrirao u društva zemalja domaćina, jer je palestinska nacionalna svijest i osjećaj zasebnog identiteta snažniji od pritisaka koji bi ih mogli navesti na asimilaciju. To je osjećaj obilježen snagom i odlučnošću, kakav poznaje narod kojem je oduzeta domovina.

Na Univerzitetu ”Birzeit”, nedaleko od Ramallaha, na jednom zidu visi ploča s citatom Georgea Bernarda Shawa: ”Ako se uništi nacionalni identitet jednog naroda, on će razmišljati samo o tome kako da ga obnovi. Neće slušati nijednog reformatora, filozofa ili propovjednika sve dok ne ostvari svoj nacionalni cilj. Neće se zanimati ni za kakav drugi poduhvat, ma koliko važan bio, osim za svoje jedinstvo i slobodu.”