SAFF

Sjećanje na hadži Teufika Velagića

Facebook
Twitter
WhatsApp
securedownloadsssssssss

Piše: Aziz Hurem

Iskreno rečeno, nisam dovoljno velik da bih kazivao o ovako velikom čovjeku. Ali pokušat ču da kažem ono šta je meni ostalo u sječanju iz relativno kratkog perioda drugovanja sa Rahmetlijom.

Pripadao je najbriljantnijoj generaciji Bošnjaka dvadesetog stoljeća. Svrstava se u red prvih i najprogresivnijih pokretača nacionalnog pitanja svog vremena. Sa Adilom Zulfikarpašom, Dr Smailom Balićom, Dr. Nedžibom Šaćirbegom, sa Hasanom Karačijem , Bečirom Tanovićom i dr. u egzilu. U Bosni sa Alijom Izetbegom, Munirom Gavrankapetanom, Halidom Kajtazom, Eminom Granov, Mustafom Busuladžićem, Nusretom Fazlibegom, Omerom Stupcem r. a. w. i ostalim koji se kontinuirano spominju u istoriji Bošnjaka.Ovi i mnogi drugi koje nisam nabrojao su cijeli svoj život posvetili, može se sa sigurnošču kazati Bosni i Bošnjaštvu. .

Tog čovjeka sam iskreno volio i cijenio. Svaku priliku sam koristio da saznam od njega i o njemu što više i da sa njim razmijenim koju besjedu. Svakog Bošnjaka bi trebala interesirati ta mladomuslimanska geneza i nastanak organizacije MM, a zatim njihove ideje i djelovanje.

U vremenu kada su šanse bile minimalni odnosno ravne nuli, za prosječnog čovjeka je bilo iluzorno i pomišljati na kojekakve ustupke od tadašnje i tamošnje SFRJ i CKSKJ i ostale partizanije. Ali, samo neki, nisu posustali i posumnjali u ispravnost svojih vizija i ostvarenje svojih ciljeva.

U teškom vaktu prošlog stoljeća, neposredno u periodu iza Drugog svjetskog rata jedan mali balkanski narod je bio po ko zna koji put ponovo suočeni sa egzodusom, egzekucijama, političkim pritiscima a, na koncu možda i sa nestankom (kao što če biti i javno istaknuto prjetnjama srpskih ekstremista u Skupćini BiH 14. okt.1991. g.) . Svi oni koji nisu prihvatili tadašnji režim ( koji je spolja bio crven a unutra plav ) bili su etiketirani. Metode straho-vlasti prepisane od Staljina su praktikovane i primjenjivane na sve one na koje je UDBA uprla prstom, a to je moglo biti čak bez ikakvog povoda i razloga.

Pokušat ču onoliko koliko mi je poznato i koliko sam mogao sabrati i čuti lično od Teufika iznijeti u kratkim crtama slijed najvažnijih njegovih životnih epizoda.

Rođen 28. jan. 1925 g. u Blagaju u begovskoj porodici od oca Mehmedbega i majke Hajrije hanume rođ. Muradbegović.

U rodnom mjestu završio mekteb i osnovnu školu.

1936. g. upisuje se u Realnu Gymnaziju u Mostaru koju završava 1944. g sa maturom.

Potom se upisuje na VIŠT “Višu Islamsku Islamsku Školu Teologije” u Sarajevu da bi po mogučnosti izbjegao služenje u jugoslovenskoj armiji. Za njega, več tada nezdrava i srbo-nacionalistička. Ipak biva jedno izvjesno vrijeme mobiliziran u vojsku do 1947. g.

Potom se upisuje na Poljoprivredni fakultet u Zagreb sa več odavnom željom da postane agronom.

U svojoj ranoj mladosti, ili več kao dijete upitao je svog babu Mehmeda : babo! šta smo mi ? ( a svjestan toga, da se u to vrijeme moglo biti samo srbin hrvat ili slovenac jer je kraljevina SHS tako odredila). Babo mu je odgovorio: sine, mi smo muslimani. Teufik več tada radoznao nije bio zadovoljan odgovorom pa je babu još jedan put priupitao : pa dobro babo, ja to znam ali ipak, šta smo mi ??? Ama, de bogati sine, šta će ti šta više , eto mi smo muslimani, i ne treba nam … to je …dosta nam je, imaš vjeru i ne treba ti ništa drugo.

To če najvjerojatnije biti inicijalna kapsula ili fitilj koji če ga voditi kroz cijeli život, a koji če se kasnije razbuktati, pa jedan dugi period ostati prigušen i samo tinjati, i na kraju rasplamsati u nešto što se zove Bosna i Bošnjaci.

Najvjerojatnije da je Tofino interesovanje nastalo u njegovoj glavi još prije ovog pitanja, možda u Mektebu ili prvim školskim danima te stoga će biti evidentno mnogo godina kasnije da je on bio među prvim, ako ne prvi u organizaciji “MM” koji je pokrenuo pitanje Bošnjaka. Geneza bošnjaštva i taj sami bošnjački habitus če ga pratiti tokom cijelog života, kroz studentske dane, zatvorske kazamate, do Austrije odnosno Beča gdje je proveo više od polovine svog života.

Odma u prvim studentskim danima u Zagrebu povezao se sa progresivnim Bošnjacima: Nedžibom Šačirbegovićem, Tarikom Muftićem i ostalim. Organizacija “MM” nije imala uopće nikakvu kontradržavnu djelatnost i ništa što bi se kosilo sa ciljevima i strategijopm ostalih jugoslovenskih naroda. Ali unatoč tome bili su pogodna meta za srb-komunistički režim koji je preko prijekih sudova i strijeljanja nedužnih mladića htio dokazati svoje ogoljeno bezboštvo i u strahu držati narodne mase.

Kako je več poznato, zatiranje bošnjaštva u svim dosadašnjim režimima, a potom još jače i teže u kraljevini SHS, zatim u toj istoj diktatorskoj kraljevini, pa onda u NDH je kulminiralo u FNRJ, SFRJ i trajalo sve do 1990. g.. Progoni, javna i tajna ubistva, ukidanje jezika, brisanje nacije, iseljavanje i raseljavanje, Agrarne reforme, Ranković, i sve ostale reforme itd. su pojave i procesi koje če Bošnjaci još dugo, dugo plačati.

Te 1949.g. najkobnije po organizaciju “MM” su se desila zatvaranja, privođenja, isljeđivanja, drakonske kazne i četiri smrtne presude. Iako je OZNA (UDBA) kontinuirano od završetka II Svj. rata uhodila najistaknutije Bošnjačke autoritete, po svom nahođenju određivala kazne paušalno od one najblaže do smrtne.

Dakle u aprilu 1949. g. Teufik zvani Tofa kao student Agronomije, vračajući se sa Džume tog petka, biva sačekan ispred svog stana (mala studentska sobica) od strane dvojice oficira UDBA-e priveden u Zagrebu u zatvor a, zatim proslijeđen za Sarajevo gdje če sa još dosta svojih drugova , nekih, znanih, nekih neznanih biti isljeđivan i na kraju osuđen na petnaest godina zatvora, gubljenje građ. prava i konfiskaciju imovine iako je nije imao. Odveden na izdržavanje kazne u Stolac a, kratko poslije toga u Zenicu. U Zenici je našao dosta svojih sapatnika koji su prolazili kroz zloglasnu staklaru, hladne samice i najgora radna mjesta u Željezari. Tamo je našao i naše velikane, između ostalih: Alija Nametak , Rešad Kadić, Kasim Dobrača, … .

Mnogi detalji iz njegovog teškog i burnog života najvjerojatnije nisu nikada stavljeni na papir. Mnogo nekazanih situcija je odnio sa sobom. Ali u jednom razgovoru samnom mi je ispričao da mu je još uvijek svježe sječanje nakon otprilike šezdeset god. prvog susreta u zatvoru sa svojom majkom koja mu je došla prvi i jedini put u zatvor u Stolac a, u Zenicu više puta. Prilikom posjete gledali su se i razgovarali kroz zatvorsku žičanu mrežu u prostoriji za posjete. I što je jako upečatljivo i dirljivo : pružila mu je prst kroz žičanu mrežu i veli hajde sine da te dotaknem. Naslonuo sam svoj prst na njen. Zatim mi reče : sine noču gledaj u mjesec a, i jaču isto tako, pa čemo preko mjeseca razgovarati, pripovijeda Tofa nakon šest desetljeća. I, to je bio zadnji moj tjelesni kontakt s mojom majkom, nastavlja Tofa. Kako veli majci su mu rekli da je osuđen na pet g. Ali kada je prošlo pet g. poslije toga je uskoro umrla i, nije dočekala moju slobodu jer jesam u zatvuru proveo nepunih deset. Odluku o bjekstvu iz Jugoslavije je Tofa donio več u prvim zatvorskim danima.

Kako smo rekli, od kasnih četrdesetih do ranih devedesetih je prolazilo pola stolječa. Posijano je sjeme, i klica se polahko ali sgurno razvijala. Na žalos, u našoj najboljoj namjeri i u najboljoj namjeri naših Bošnjačkih stratega , onog momenta kada je trebala da procvjeta ta Bosna stara več hiljadu god. i bošnjaštvo sa njom zalivena je krvlju tih devedesetih, po ko zna koji put.

Poštene namjere, istrajnost, i ispravan nijet kao i u svakom poslu dali su rezultate i plodove koje mi danas uživamo. A, sa sigurnošču se može kazati da je ova grupa istomišljenika bošnjačke nacionalne ideje zastupala i propagirala u ime Boga i u ime svog naroda.

Egzil

Teufik je poslije izdržane kazne nastavio svoje prekinuto školovanje u Zagrebu. Priveo kraju i diplomirao 1961.g. Jedan kratki period je radio na Sajmu knjiga u Zagrebu i, na koncu kupuje voznu kartu do Maribora. Naime on je več u zatvoru odabrao mariborsko pogranično područje na kojem če preči granicu. Naravno ilegalno. Kaže. da onog momenta kada je sjeo u voz, da mu se nešto ispred njega otvorilo široko i slobodno i da je bio ispunjen zadovoljstvom .

Prešao je granicu i odmah se prijavio graničnoj službi. Tada več 1962.g. se u davanju svojih podataka izjasnio kao Bošnjak što su naravno ovi i akceptirali. Sa kratkim boravcima u Švicarskoj i Njemačkoj moglo bi se kazati da je cijeli svoj dio života od 1962. g. proveo u Beču. Prilikom zadnje posjete Blagaju a, prije bjekstva iz Jugoslavije nije nikom kazivao svoje namjere pa čak ni svom babi. Babo mu je poslije dolazio u Austriju i kako veli tu smo po prvi put mogli o svemu slobodno razgovarati..

Jedan period je radio u nekoj tekstilnoj industriji a poslije u organizaciji za zbrinjavanje izbjeglica kojih je bilo iz cijelog Svijeta a koja je i njemu samom pružila utočište za početak. Tu je i završio svoj radni vijek, stekao uslove za penziju, penzionisan, a onda je čitavu svoju aktivnost usmjerio u pravcu Bosne i Bošnjaka.

Tofa je skoro do zadnjih dana svog života čitao sarajevsko OSLOBOĐENJE i kako veli več davne 1968. g. na nekom Kongresu SKJ moglo se u tim sarajevskim novinama naslutiti mali pomak u pozitivnom pravcu, iako je bilo u to teško vjerovati. Zatim, Ustavne promjene 1974.g. i sve ostalo davalo je išaret da bi se nešto moglo desiti. Ali, niko u to nije vjerovao. I bilo je općenito iluzorno i pomišljati da bi okovi komunizma mogli popustiti.

Proći če još dvije decenije da Muslimani Balkana kažu ko su i šta su. Za veliko čudo, otapanjem “crvenih glečera” koji su prekrivali Jugoslaviju i cijelu Istočnu Evropu otvorile su se kapije idejama koje su več bile više od pola stoljeća zaleđene. Ali, kako kažu: ko čeka dočeka. Teufik i njegovi suvremenici, nosioci ideje Bosne i Bošnjaštva su imali strpljenja i sabura. I, kucnuo je čas. 1989,1990,1991, …. Najaktivnije je učestvovao u osnivanju političke stranke SDA tada presudne za opstanak Bošnjaka. A, onda otvoreno i transparentno sudjelovao u realizaciji svoje ideje bošnjaštva i izgradnji i kreiranje države Bosne rame uz rame sa Adilbegom Zulfikarpašićem, Alijom Izetbegovićem, Behmenima i ostalim.

Jedne prilike u razgovoru sam ga upitao: zašto smo mi Bošnjaci tako slabi, haljkavi, nemarni, anacionalni, nesavjesni, pa često i nepovjerljivi i nepouzdani? Odgovorio mi je da nemamo japije, slaba nam je građa, najvjernije i najsposobnije su nam ubijali ako ih nisu mogli pridobiti na svoju stranu. Intelektualce su uvijek uhodili a, zatim pod sumnjivim okolnostima lišavali života. Sami ini i oni su među nas sijali nepovjerenje, netrpeljivos, zajedljivost, mržnju itd, itd. I sada se teško rehabilitirati. Teško je to sve ispraviti. Trebat če decenije za ozdravljenje.

Neposredno po dolasku, bio je jedan od prvih pregalaca u osnivanju muslimanske Socijalne službe ovdje u Beču, a zatim osnivanja prvog Bošnjačkog Džemata iz kojeg je poslije stasalo nekoliko Bošnjačkih Džemata. Bio je prva politička, ideološka i nacionalna adresa za Bošnjake odmah dok izađu iz “Balkanistana”.

Preokupiran svojom idejom, nacionalnim nabojem, željom za afirmacijom Bošnjaka a, u nemogučnosti da bilo šta promijeni, i možda zbog težine i borbe kroz čitav život, nije zasnovao porodicu. Ove želje i njegov angažman za svjetliju budučnost Bošnjaka, prigušile su želju i potrebu za zasnivanjem porodice. Samim time da su mu režim i UDBA stale na put u cvijetu mladosti, osudili ga na zatvor u kojem je proveo mladost su možda isto tako bile presudne i uticale na to da Tofa provede sam samcat cijeli svoj život.

Umro je 19. novembra 2013. g. Tačno deset godina i jedan mjesec poslije Alije Izetbegovića, Iste godine su rođeni, za istu ideju se borili i još mnogo sličnosti povezuje ova dva čovjeka kao i ostale iz ovog MM pokreta. Džennaza mu je klanjana 21. 11. 2013. g. u haremu Ali-pašine Džamije gdje je i ukopan.

Tofa i svi oni koje sam gore nabrojao (a koje nisam neka mi halale) su teret nacionalnosti uprtili na svoja leđa odmah poslije Drugog Svj.rata nosili ga vjerno i predano pola stoljeća i više. To breme predali su naravno nama.

Hoćemo li mi to znati,moći i htjet nositi i graditi pitanje je sada, sutra, i uvijek ???

Rahmetullahi alejhi

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA