Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Vlast je emanet, a svaki emanet podrazumijeva odgovornost. Onome kome je povjerena javna funkcija dato je pravo da odlučuje o određenim poslovima i raspolaže javnim ovlastima, ali mu nije dato pravo da ih podredi vlastitim interesima. Kada političar zaboravi ovu razliku i položaj počne doživljavati kao svoje vlasništvo, mijenja se i njegov odnos prema vlasti. Više mu nije najvažnije šta je dužan učiniti za ljude koji su mu ukazali povjerenje, nego kako će sačuvati moć koju je stekao. Tada funkcija prestaje biti obaveza i postaje privilegija, a javni interes počinje ustupati mjesto interesima pojedinca, porodice i stranke.

Takvi političari se mnogo više boje odlaska s vlasti nego što su se trudili opravdati povjerenje koje im je dato. Dok su na položajima imaju moć da odlučuju, raspoređuju funkcije, zapošljavaju podobne i nagrađuju politički odane. Tu moć koriste i za obračun s političkim protivnicima koji ugrožavaju njihov ostanak na vlasti. Kada procijene da im je to potrebno, spremni su montirati afere, konstruirati optužbe i zloupotrijebiti institucije kako bi protivnike diskreditirali, zastrašili ili uklonili iz političkog života. Tako se javna moć, umjesto u službi zakona i građana, pretvara u sredstvo političkog obračuna i očuvanja vlastitih pozicija.

Oko njih se okupljaju ljudi koji ih uvjeravaju u njihovu veličinu, mediji im daju prostor, a stranački poslušnici svaku njihovu odluku predstavljaju kao državni interes. Njihova podrška prikazuje se kao izraz povjerenja i poštovanja, iako je uglavnom uvjetovana koristima koje proizlaze iz blizine vlasti. U takvom okruženju političar počne vjerovati da je podrška koju uživa trajna i da mu položaj pripada sâm po sebi.

Ali kada izborni rezultati pokažu da više ne postoji ista podrška, dolazi trenutak suočavanja sa stvarnošću. Tada se vidi ko je spreman prihvatiti politički poraz, a ko vlast smatra svojim pravom i pokušava je zadržati i onda kada doživi izborni debakl.

Upravo takav obrazac ponašanja dolazi do izražaja u političkoj borbi za očuvanje vlasti Trojke, naročito u Kantonu Sarajevo, gdje se otvorila mogućnost formiranja nove skupštinske većine. Umjesto da se rezultati izbora prihvate kao sastavni dio demokratskog procesa, u središte političkog sukoba dolaze proceduralne prepreke, različita tumačenja ustavnih odredbi i pokušaji da se oteža ili odgodi uspostavljanje nove vlasti. Pitanje više nije samo ko ima političku podršku za formiranje većine nego i kako oni koji su izgubili političku podršku mogu sačuvati vlast uprkos promijenjenim okolnostima.

Tu se otvara i pitanje dosljednosti. Oni koji se danas pozivaju na zakonske procedure, ustavna pravila i institucionalne mehanizme trebali bi se prisjetiti načina na koji je vlast formirana nakon izbora 2022. godine, kada je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo izmjene Ustava Federacije BiH kojima je omogućeno imenovanje Vlade FBiH uz saglasnosti samo dva potpredsjednika Federacije (ukinut je glas potpredsjedniku iz reda Bošnjaka). Vlada je tako formirana uprkos protivljenju većine delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH.

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti i na aferu ”Pečat” iz 2020. godine, kada je Elmedin Konaković, tadašnji predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo, zadržao skupštinski pečat tokom političkog sukoba oko promjene vlasti. Taj slučaj ostao je upamćen kao primjer posezanja za institucionalnim sredstvima u borbi za političku prevlast. On ujedno otvara pitanje odnosa Trojke prema institucionalnim pravilima: jesu li ih njeni predstavnici spremni dosljedno poštovati i onda kada im ne idu u prilog ili ih nastoje tumačiti u skladu s vlastitim političkim interesima?

Izborna volja građana mora se poštovati

Ovdje nije riječ o tome da se jednom političkom akteru osporava pravo da koristi zakonske mehanizme ili brani svoje stavove. Riječ je o načelu koje bi moralo važiti za sve: ustavna pravila ne mogu biti neprikosnovena kada se vlast gubi, a podložna intervencijama kada se vlast osvaja. Ko se poziva na zakonitost, mora je braniti i onda kada mu ne ide u prilog. U suprotnom, pozivanje na Ustav i zakon nije izraz privrženosti pravnom poretku, nego pokušaj da se vlastiti interes predstavi kao opće načelo.

Ova nedosljednost ima i svoju moralnu dimenziju. Islam od čovjeka zahtijeva da bude pravedan i onda kada pravda nije u njegovu korist.

Iza takvog odnosa prema vlasti krije se i pitanje zbog čega je se neki političari tako teško odriču, čak i kada im birači jasno poruče da žele promjenu. Gubitak položaja za njih ne znači samo kraj političke moći i privilegija koje su uz nju vezane. On znači i gubitak utjecaja na imenovanja, raspodjelu javnih sredstava, zapošljavanje stranačkih kadrova i održavanje mreže ljudi koji su od vlasti imali neposrednu korist.

Međutim, postoji i mnogo ozbiljniji razlog zbog kojeg se neki grčevito bore da ostanu na funkcijama, a to je strah od onoga što bi moglo uslijediti kada više ne budu imali mogućnost utjecati na institucije koje trebaju ispitati njihove ranije odluke i postupke.

Ako su zapošljavanja bila vođena stranačkom pripadnošću i porodičnim vezama, ako su javne funkcije dijeljene kao nagrada za odanost, ako su javna sredstva korištena protivno zakonu, promjena vlasti otvara prostor da se takvi postupci preispitaju. O tome, naravno, moraju odlučivati nadležne institucije na osnovu dokaza, a ne političkih optužbi.

Upravo zato treba razlikovati strah od gubitka privilegija od straha od pravde. Prvi je razumljiv kao ljudska slabost, ali nije razlog da se nekom produži vlast. Drugi, ako proizlazi iz stvarnih zloupotreba, ne može se ukloniti političkim manevrima, medijskim kampanjama niti zadržavanjem kontrole nad institucijama.

U ovom kontekstu posebno dolazi do izražaja kur'anski zahtjev da se povjereni emanet izvršava odgovorno i pravedno. Onaj kome je povjerena vlast snosi odgovornost i za način na koji koristi svoje ovlasti, za prava koja poštuje ili zanemaruje te za korist koju omogućava jednima i nepravdu koju nanosi drugima. Vlast može čovjeku dati mogućnost da donosi odluke, ali mu ne može dati pravo da vlastite odluke proglasi izuzetim od moralne i pravne procjene.

Trojka sada ima priliku pokazati je li ikada istinski razumjela načela na koja se pozivala dok je tražila podršku građana. Ako je vjerovala u demokratske promjene, mora prihvatiti da te promjene mogu dovesti i do njenog odlaska s vlasti. Ako je obećavala odgovornost, mora razumjeti da odgovornost obuhvata i spremnost da se polože računi. Ako je govorila o institucijama, mora prestati postupati kao da su one legitimne samo dok donose odluke koje joj odgovaraju.

Građani nisu glasali da bi njihov izbor bio beskonačan predmet političkog nadmudrivanja. Njihova volja se mora poštovati i provesti kroz zakonom propisane institucionalne procedure. Svako ima pravo koristiti propisane pravne mehanizme, ali se oni ne smiju pretvarati u sredstvo za očuvanje privilegija nauštrb demokratskog procesa. Ustav i zakon nisu vlasništvo nijedne stranke, kao što ni država nije privatni posjed onih koji u određenom trenutku njome upravljaju.

Vlast se osvaja glasovima, ali se karakter pokazuje onda kada ti glasovi više nisu dovoljni da je zadržiš.

Čovjek koji je pošteno obavljao svoju dužnost može izgubiti funkciju, ali i dalje hodati uzdignute glave i mirne savjesti. Ali ako je svjestan da je javne ovlasti koristio za ličnu, porodičnu ili stranačku korist, odlazak s vlasti može otvoriti pitanja od kojih se više ne može zaštititi samim položajem. Tada strah ne proizlazi samo iz gubitka moći nego i iz bojazni da će bez nje oslabiti zaštita na koju je navikao.

Zato bi svaki političar, prije nego što počne strahovati od dana kada više neće odlučivati, trebao razmisliti o tome šta je učinio s emanatom koji mu je bio povjeren.