Pripremio: Abdullah Nasup
U izbjegličkom kampu Dibaka (Debaga) u iračkom Kurdistanu, autonomnoj oblasti kojom upravlja loklana autonomna vlada, nalaze se brojne izbjeglice sa područja pod kontrolom IDIŠ-a, iz mjesta poput Havidže (Hawija), Kajare (Qayara) i Mosula, kao i iz mjesta koja su donedavno bila pod kontrolom IDIŠ-a. Muškarci su žičanom ogradom odvojeni od njihovih porodica i praktično se nalaze u zatočeništvu.
Nalaze se u tom zarobljeničkom logoru jer se sumnja da se među njima nalaze pripadnici IDIŠ-a, te sada čekaju daljnje provjere koje će provesti kurdske snage. Razlog zbog kojeg su obuhvaćeni dodatnim provjerama može biti i najobičniji komentar koji je neko dao o nekome od njih.
U otvore na žičanoj ogradi zatvorenici upliću svoje prste. Neki od njih su tu već dva mjeseca. Svi izričito tvrde da ni na koji način nisu povezani za IDIŠ-em.
“Već su nas ispitivali i prošli smo porovjere. Zašto nas još uvijek drže u zatočeništvu i odvojene od naših porodica? Ovdje niko ne želi da im odgovori na ova pitanja.”, kaže Muatez Muhammed Ahmed, davadesetšestogodišnji mladić iz Kajare, u izjavi za IRIN. On je skoro šest sedmica zatočen ovdje.
Dvadesettrogodišnji Melhel Kadajir (Melhel Kadayer), kaže da su ga pitali zašto tako dugo nije napustio Havidžu, koju drži IDIŠ. “Rekao sam da sam se bojao da će me ubiti.”
Operacije koje se vode s ciljem zauzimanja Mosula već su stvorile preko 42.000 izbjeglica, a s intenziviranjem napada na grad, očekuje se stotine hiljada izbjeglica.
U kampu Dibaka nalazi se oko 30.000 izbjeglica, a ne postoje službeni podaci koliko njih je u zatočeničkom logoru, ali taj broj se svakodnevno povećava. Prije nego im bude dopušteno da uđu u izbjeglički kamp ili odu dalje, svi muškarci od petnaest godina pa na više temeljito se ispituju i provjeravaju.
Ko provodi provjere i ispitivanje?
Ali, ko provodi ove provjere i ispitivanja? Na koji način se to vrši? Postoji li iko ko kontrolira način ispitivanja i prikupljanja informacija? Ko utvrđuje jesu li se desila zlostavljanja i druga kršenja ljudskih prava ?
Sve izbjeglice sa područja koja su se do nedavno nalazila ili se još uvijek nalaze pod kontrolom IDIŠ-a, sakupljaju se na tzv. sabirne punktove. Potom se premještaju u centre za preleminarnu provjeru, kojima – barem službeno, a shodno tome na čijem se području nalaze – upravljaju kurdske ili iračke obavještajno-sigurnosne službe. Ovi centri nalaze se u blizini prvih borbenih linija. Međunarodnim humanitarnim organizacijama poznato je najmanje deset takvih centara, dok Nazim Ibrahim Halef (Nazim Ibrahim Khalaf), zapovjednik u šiijskoj miliciji Hašd, tvrdi da postoji dvadeset pet takvih centara i da se nalaze širom Iraka.
Pred početak ofanzive na Mosul, UN-ova misija humanitarne pomoći Iraku (UNAMI), je iračkim snagama dijelila pisana uputstva kako da postupaju sa civilima tokom oružanog konflikta. Prema uputstvu, civilna područja na koja se vrši napad trebaju biti unaprijed određena, a kontrolu nad njima trebaju preuzeti ili iračka vojska ili policija, a nikako paravojne formacije poput grupa koje čine Hašd. Ovo uputstvo je posljedica niza izvještaja o brojnim zločinima počinjenim od strane tih milicija. Na primjer, nakon osvajanja Faludže nekoliko grupa koje pripadaju Hašdu vršile su masovne egzekucije i premlaćivanja civila.
Većina stanovika Mosula su sunije, baš kao i stanovici Faludže ili Remadija gdje su se desili ti grozni zločini nakon povlačenja IDIŠ-a i ulaska šiijskih milicija u njih, stoga je ovdje strah od sektaški motiviranog nasilja veoma velik.
Ipak, uprkos preporukama UNAMI-ja, prema svjedočenju zapovjednika Halefa, njegova jedinica u blizini prvih borbenih linija vrši razdvajanje muškaraca od njihovih porodica i njihovu “provjeru ”. Međutim, s obzirom da proces “provjere” nije precizno definiran, paravojne grupe na terenu ga tumače po svom nahođenju. Jedan zapadni diplomat, pak, tvrdi da šiijska milicija Hašd ne vrši provjere nego “samo imaju imena ljudi koji im se ne dopadaju”.
UN ohrabruje šiijske klerike da šiijskim milicijama izdaju moralne upute. Tako je 22-og oktobra, najutjecajniji šiijski klerik u Iraku, ajatola Sistani pozvao borce Hašda da prema civilima u ratnim područjima “pokažu najviši stepen samokontrole”.
Konfuzna lista sumnjvih lica
Odmah po dolasku u centre za preliminarno ispitivanje i provjere, vrši se razdvajanje muškaraca, žena i djece. Nakon što se svako od njih pojedinačno pretrese, pripadnici sigurnosnih službi provjeravaju da li se ime nekoga od njih nalazi na nekom od spiskova pripdanika IDIŠ-a, koji posjeduju.
U izjavi za IRIN, Francesco Motta, direktor UNAMI-jevog ureda za ljudska prava, kaže: “Koliko znamo, postoji 13 različitih obavještajnih servisa, i svaki od njih ima vlastite spiskove osoba koje bi mogle biti povezane sa IDIŠ-om. Ali, koliko smo razumjeli, nakon Remadija objedinjeni su u sedam spiskova.”
Mnogo toga je nejasno. Kako se provjeravaju informacije sa navedenih spiskova? Na koji način se utvrđuje veza osobe sa IDIŠ-om? Ko u tome ima zadnju riječ?
“Imamo svoje metode i procedure, koje ne otkrivamo.”, kaže kurdski obavještajni oficir Nedžmadi Ahmed (Najmadi Ahmed).
Onaj čije ime se nađe na spisku, odmah biva uhapšen, ali, kada se nečije ime na jednom spisku nalazi, a na drugom ne nalazi, to stvara konfuziju i nedoumice. Jedan zapadni zvaničnik, svjedok jednog takvog slučaja, kaže: “Sedmerica obavještajnih službenika s laptopima, gledali su jedan drugog i pitali se trebaju li uhapsiti osobu koju su provjeravali ili ne.”
Nejasni obavještajni podaci
Oni koji uspješno prođu preliminarnu provjeru, šalju se u izbjegličke kampove, a oni koji su sumnjivi u zatočeničke logore poput onog u Dibaki, radi daljnje provjere i ispitivanja.
Pored spiskova, obavještajni djelatnici koriste se i informacijama koje im pružaju izbjeglice. “Među izbjeglicama je mnogo dobrih ljudi koji nam pružaju korisne informacije i tako pomažu u detektiranju IDIŠ-evaca.”, kaže oficir kurdskih Pešmergi Said Hajjar.
Hazim Muhammed, koji je nakon provedena dva dana u Dibaki prebačen u glavni izbjeglički kamp, jedan je od 60 muškaraca koji su u centar za provjeru privele Pešmerge, u izjavi za IRIN kaže da je rado govorio kada je doša njegov red na ispitivanje. “Dao sam im informacije o osobama koje su sarađivale sa IDIŠ-em. Znam ih iz mog komšiluka i naveo sam im pet imena, tako da ne mogu proći provjere i doći ovdje.”
Međutim, oslanjanje na svjedočenja i izjave izbjeglica otvara mogućnost lažnog prijavljivanja motiviranog osvetom i ličnim interesima.
Motta kaže: “Vlasti poduzimaju korake prema ovim informacijama, ali mi smo utvrdili nekoliko slučajeva u kojima je motiv optužbe bio želja za poravnavanjem nekih ličnih razmirica.”
Isra Džasim (Isra Jasem) iz Havidže vjeruje da se to desilo njenom mužu. Otkako je prije dvije sedmice zatočen u bazi Mahmur (Makhmour base), nedugo nakon što su napustili svoj dom, nije čula vijesti o njemu. “Čula sam da je njegovo ime na nekom spisku, ali znam da moj muž nema nikakve veze sa IDIŠ-em.”, kaže Isra.
Ko vrši nadzor nad procesom provjere?
Humaitarni radnici i aktivisti za ljudska prava zabrinuti su zbog razdvajanja muškaraca od njihovih porodica i smatraju da je to svim nepotrebno. Oni kažu da vlasti daju vrlo malo ili nimalo informacija o onima koji su zatočeni i o razlozima zbog kojih ih drže u zatočeničkim logorima.
S obzirom na brojne izvještaje o mučenjima i drugim kršenjima prava, aktivisti pozivaju na uspostavljanje respektabilnog sistema nadzora kako bi provjere bile transparentne.
Trenutno UNAMI-ijev ured za ljudska prava ima 25 stranih i lokalnih aktivista koji izvještavaju o posljedicama sukoba u Mosulu na civile. S obzirom da je njihov broj ograničen i da postoje ograničenja kretanja u zoni borbenih dejstava, oni nisu stalno prisutni na terenu, nego povremeno posjećuju područje.
Provjere traju između 24 i 72 sata. To nije zadovoljavajuće, ali je u okvirima iračkog zakona.
Aktivisti se brinu o tome da li zatvorenici dobijaju hranu i vodu, te obavještavaju njihove porodice o mjestima u kojima su zatočeni. Svjedočenja o kršenjima prava prikupljaju se interno i dostavljaju u centar UNAMI-ija kako bi se o tome razgovaralo sa predstavnicima iračkih vlasti. Motta kaže da njegovi saradnici do sada nisu imali smetnji prilikom pristupa, od čega su se veoma okoristili, ali su ipak rezervirani kad je u pitanju kompletan proces.
“Dešavanja na području vojnih dejstava su veoma kompleksna, a sredstva su vrlo ograničena. Imamo svoje standarde i očekujemo od iračkih vlasti da ih poštuju i da ispune barem minimum tih standarda. U ovim okolnostima nije realno očekivati da će ispuniti više od minimuma. Ne tražimo Rolls Royce i bili bismo sasvim zadovoljni Volkswagenom u sredini u kojoj je to jedino dostupno vozilo, ukoliko ispunjava minimum naših standarda.”, kaže Motta.
Poboljšanje sistema
Kroz neslužbene pregovore pokušava se uvesti više balansa. “Marljivo radimo kako bismo bili sigurni da se izbjegli tretiraju dostojanstveno, da im se pruža potrebna njega, da standardne procedure provode državni službenici, te da se prihvati nadzor međunarodnih instanci.”, rekao je novinarima visoki zvaničnik američke administracije, dodajući: “Poslali smo tim koji će razmotriti pitanja vezana za zaštitu i pravnu pomoć oštećenim porodicama.”
Karl Schembri, glasnogovornik Norveškog koncila za izbjeglice, rekao je IRIN-u da oni, također, lobiraju: “Potrebno je da u centrima za provjeru postoje civilne strukture koje vrše nadzor nad procesom porovjere kako bi bili upućeni u sve što se dešava.”
Zapadne zvaničnici, aktivisti za ljudska prava, strani humanitarni radnici, traže da se nezavisnim kontrolorima omogući veći pristup. Različite strane na terenu, pak, imaju podijeljena mišljenja o tome.
Abdul Rahman Sultan al-Waqaa, član Vijeća plemena Mosula, a sada izbjeglica, kaže: “Da bi provjere sumnjivih bile pravedne i korektne neophodno je da budu pod kontrolom plemenskih predstavnika, nevladinih organizacija i predstavnika pokrajine Mosul (Tj. Niniva).” U istom kontekstu, Yacoub Gorges Yaqo, borac Kršćanske milicije, slaže se da je neophodno postojanje mehanizma za provjeru koji bi zaštitio ljude od zlostavljanja i spriječio zloupotrebe. S druge strane, zapovjednik Halef, pripadnik šiijske milicije Hašd, kategorički odbija ideju i kaže: “Na osnovu ispitivanja ljudi dobijamo informacije koje ne bi smjele biti dostupne civilima, a mi ne znamo ko bi trebali biti ti kontrolori.” Ahmed, kurdski sigurnosni oficir u kampu Debaga, se slaže s tim. “Ovaj proces bi trebao ostati tajan i samo službena lica bi smjela biti upućena u njega”, kaže i dodaje: “Neki zatočenici su zadržani dug period jer nemamo dovoljno informacija o njima i nismo sigurni o kome se radi.”
