Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U raspravama o stanju muslimanskih društava desetljećima se ponavlja ista dilema: da li se preporod započinje odozdo – kroz odgoj čovjeka, popravljanje svijesti i morala, ili odozgo – kroz vlast, zakon i institucije?

Oko ovog pitanja već više od jednog stoljeća oblikuju se dvije prepoznatljive struje mišljenja u savremenom islamskom pokretu. Jedna smatra da je ključ u preuzimanju ili reformiranju vlasti, vjerujući da se društvo može oblikovati snagom sistema, zakona i političkih mehanizama. Druga, nasuprot tome, polazi od uvjerenja da se vlast ne može popraviti ako se prethodno ne popravi čovjek, te da je svaka politička promjena bez duboke moralne i odgojne preobrazbe društva osuđena na kratkotrajan ili čak poguban ishod.

Ovo razilaženje nije samo teorijsko. Njegove posljedice su se kroz historiju islamskog ummeta više puta pokazale stvarnim, bolnim i iznimno skupim. Jer izbor puta promjene nije samo pitanje metode, nego pitanje sudbine naroda, čuvanja ili gubljenja časti, života i imovine.

Upravo tu historija postaje presudan sudija, da se greške prošlih generacija ne bi ponavljale u sadašnjosti. Jer kada se jedan put kroz iskustvo već pokazao pogubnim, a nove generacije ga ponovo predstavljaju kao rješenje, uljepšavaju njegovu prošlost i zanemaruju njegove posljedice, tada problem više nije samo u pogrešnoj procjeni, nego u opasnom historijskom sljepilu koje ummet skupo plaća.

Zato je ovo pitanje mnogo dublje od puke političke strategije. Ono zadire u samu metodologiju islamske promjene: da li se društvo popravlja odozgo prema dolje ili odozdo prema gore?

Zagovornici promjene odozdo, kako smo već naglasili, polaze od uvjerenja da će ispravan odgoj, znanje i moral prirodno oblikovati i pravednu vlast, te da se društvo može dugoročno sačuvati kroz odgoj pojedinca, čak i kada vlast nije u njegovim rukama.

Međutim, historija nam nudi opominjuće primjere koji pokazuju koliko je takvo uvjerenje bilo ranjivo pred stvarnošću.

Prije samog pada muslimanske vlasti u Endelusu, naročito u gradovima poput Granade, učenjaci tog vremena bilježe širenje javnog razvrata i moralne raspuštenosti koja je postala uobičajena u društvu. Grijesi nisu bili novost, ali njihovo javno činjenje i društvena prihvaćenost jesu.

Učenjaci su to smatrali znakom da je vlast sama dopustila da se moralni poredak potisne i da porok dobije javni prostor, čime je praktično odustala od svoje uloge čuvara društvenih vrijednosti. Jer kada porok dobije javni prostor bez ikakvog ograničenja, ljudi se na njega naviknu, zatim postanu ravnodušni, a potom ga i prihvate kao normalan dio života. Tada onaj koji pokuša ukazati da je to zlo više ne izgleda kao savjest društva, nego kao njegov remetilački faktor.

Ono što se pred kraj muslimanske vlasti u Endelusu pokazalo kao historijska zakonitost, u savremenom dobu dobija svoje nove oblike i šire razmjere. U praksi savremenog muslimanskog svijeta pokazalo se da društvene promjene ne zavise isključivo od odgoja, znanja i moralnog napora pojedinaca, čak i kada su ti napori dugotrajni i iskreni.

U prilog tome govori i činjenica da društva u kojima je takav pristup bio najizraženiji nisu uspjela sačuvati moralni i kulturni poredak koji su naslijedila iz ranijih epoha. Naprotiv, u većini tih sredina došlo je do postepenih, ali dubokih promjena u normama, običajima i javnom moralu. To se nije dogodilo zbog nedostatka učenjaka, daija i odgajatelja, nego zbog činjenice da je nad društvom djelovala institucionalna i sistemska sila vlasti koja, kroz obrazovanje, medije, zakon i kulturne obrasce, oblikuje granice dozvoljenog i prihvatljivog.

Ista zakonitost ogleda se i u sudbini samih nosilaca ovoga pristupa. Oni nisu bili ostavljeni da djeluju u neutralnom prostoru društvenog odgoja. Naprotiv, vlast ih je često koristila kao funkcionalnu grupu protiv političkih protivnika, a zatim ih uništavala i smještala na ”prirodno mjesto” – zatvore i grobove, tako da oni nisu uspjeli ostvariti svoj cilj, društvenu reformu koja bi proizvela ispravnu vlast. To je gorka, ali historijski više puta potvrđena lekcija.

Šta je rješenje?

Iz svega što je prethodno kazano, nameće se jasan zaključak: društvo se ne može trajno sačuvati niti preobraziti bez utjecaja na vlast i upravljanje. U doba savremene centralizirane države, vlast je najjače sredstvo reforme, ali i najjače sredstvo kvarenja. Ona raspolaže obrazovanjem, medijima, zakonodavstvom i kulturnim obrascima kroz koje oblikuje kolektivnu svijest: ono što se godinama ponavlja postaje prihvaćeno, zatim normalno, a na kraju i neupitno.

Ovo nije samo teorijska procjena, nego historijska i šerijatska činjenica, potvrđena riječima ashaba, učenjaka i tokom same Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, misije.

Prenosi se da je hazreti Omer, radijallahu anhu, upitao Zijada ibn Hudajra: ”Znaš li šta ruši vjeru?”

On reče: ”Ne.”

Hazreti Omer reče: ”Posrtanje učenjaka, pozivanje munafika na Kur'an u raspravi i presuda zabludjelih vladara.”

A Ebu Hamid el-Gazali sažeo je ovu istinu riječima: ”Vjera je temelj, a vlast je njen čuvar. Ono što nema temelja ruši se, a ono što nema čuvara propada.”

Što se tiče hadisa ”Kakvi ste vi, takvi će vam biti i vladari” više učenjaka ga je ocijenilo slabim, među njima hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, a od savremenih učenjaka šejh Albani. On je naveo da stvarnost često pokazuje suprotno, jer su se smjenjivali dobri i loši vladari, dok su narodi ostajali isti. Zbog toga je iskustvu ummeta bliža izreka: ”Narod je na vjeri svojih vladara.”

Kada bi islam bio samo poziv bez vlasti i države, i samo sredstvo odgoja bez sredstava upravljanja i odlučivanja, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi ušao u Medinu kao vođa zajednice i nosilac vlasti, nego bi ostao u poziciji poziva pod tuđom upravom i dominacijom Abdullaha ibn Ubejja ibn Selula.

Arapi su to od početka razumjeli, pa su govorili: ”Muhammede, ono s čim si došao je ono što kraljevi mrze.” Jer kraljevi mrze samo onoga ko im osporava vlast.

Utbe ibn Rebi'a je rekao Kurejšijama: ”Ostavite Muhammeda na miru. Ako ga Arapi savladaju, vi ste ga se riješili preko drugih. A ako on zavlada Arapima, njegova čast bit će vaša čast, njegova vlast vaša vlast, i vi ćete biti najsretniji s njim.”

Zato rješenje nije u proklinjanju vlasti niti u bježanju od odgovornosti upravljanja. Rješenje je u ispravnom razumijevanju njihove neraskidive veze.

Najveća greška savremenih rasprava jeste predstavljanje izbora kao: ili odgoj ili vlast. Ispravno razumijevanje je: i odgoj i vlast. Bez odgoja, vlast postaje sredstvo tiranije. Bez vlasti, odgoj postaje nemoćan pred silama koje oblikuju društvo. Jedno bez drugog ostaje nedovoljno.

Zato ostaje poruka s početka ovog teksta: vjera je temelj života, a pravedna vlast je njen čuvar.