Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dvadesetpetogodišnji muškarac koji je ostao bez posla, sjedio je ispred kafane koja se nalazila u gradskoj tržnici i počeo je posmatrati automobile koji su prolazili cestom, ponavljajući: ”O, da je ovo auto moje, a ne njegovog vlasnika, ja sam pametniji od njega i on to ne zaslužuje.”
Prošao je prvi, drugi a zatim i treći dan, a mladić je sjedio na tržnici ponavljajući iste riječi. Kad god bi prošao neki službenik, on bi govorio: ”Ja trebam biti na njegovom mjestu”, a kad god je vidio osobu u lijepoj odjeći, govorio je: “Ovo odijelo bi na meni ljepši stajalo.”
Tako su prošle tri sedmice, a mladić nije tražio posao, već se zadovoljio zavidnošću ljudima koji su prolazili dok je on sjedio ispred kafane. U blizini je sjedio jedan starac i odmahivao bi glavom kad god bi ovaj mladić ponovio svoje negativne riječi. Zavidni mladić u početku nije primijetio starca, ali ga je nakon nekoliko dana primijetio i počelo ga je ljutiti njegovo odmahivanje glavom, jer mu se činilo kao da se starac ismijava s njim.
Nakon što su prošla tri mjeseca, mladić je odlučio da provjeri zašto starac to radi, pa je otišao do njega i rekao mu: “Starče, zašto mi se rugaš odmahujući stalno glavom?”
Starac je podigao glavu prema njemu i rekao mu: “Nauči se poštovanju i pristojnosti u govoru, jer ja imam 65 godina.” Mladić se na trenutak osjetio postiđeno, pa mu je rekao: “Izvinjavam se, ali zašto si odmahivao glavom?”
Starac se nasmiješio i rekao mu: “Ne rugam ti se, već me ti podsjećaš na moju mladost. Prije tačno 30 godina došao sam u ovu kafanu koja je bila jedina na ovoj tržnici. Ponavljao sam stalno iste riječi kao i ti, govoreći da sam bolji od ostalih ljudi. Tržnica se iz dana u dan širila, gradili su se novi objekti, a ja sam sjedio na svome mjestu, vjerujući da sam bolji od ostalih i da drugi ljudi ne zaslužuju to što imaju.”
Mladić je rekao: ”I šta si time htio reći?”
Starac je odgovorio: ”Sada više nisam u stanju da neprekidno govorim i podižem glas, ali hvala Allahu što si došao i ponovio ono što ja govorim već 30 godina. Zato odmahujem glavom na tvoje riječi da bih uvjerio sebe da sam ja nekada ponavljao te riječi i da i dalje vidim sebe boljim od drugih ljudi.”
Mladić je ostao zaprepašten nakon tih starčevih riječi i tek tada je shvatio da je zavidnost najgora ljudska osobina, jer nikada ne donosi dobro svom vlasniku, i da je nastavio tako, ostao bi sjediti 30 godina kao ovaj starac, ponavljajući iste riječi, a ništa od postojeće stvarnosti ne bi promijenio.
Mudri ljudi su davno kazali: ”Zavidnost počinje od svog vlasnika i prvo njega ubija.”
