Srpske vojne i policijske strukture ubile su 102 djece i maloljetnika (94 bošnjačke i 8 hrvatske nacionalnosti), od čega 92 muškoga i 10 ženskoga spola. Najviše ih je, točnije 36 ubijenih, bilo u dobi između 13 i 16 godina. Mlađe od 13 godina je 25 ubijene djece.
U nastavku prenosimo dio studije Jasmina Medića o zločinima nad djecom i maloljetnicima u Prijedoru. Kompletnu studiju možete pronaći na ovom LINKU.
Da bi zauzele kompletno područje općine Prijedor, srpske vojne i policijske snage na- pale su dijelove u kojima su Bošnjaci ili Hrvati bili većinsko stanovništvo. Tako je 24. svibnja 1992. napadnut Kozarac i njegova okolica, a ubrzo nakon toga područje Ljubije. Od 24. do 26. svibnja 1992. srpske su vlasti formirale logore Omarska, Keraterm, Trno- polje i nekoliko drugih mjesta zatočenja. Onamo su dovedeni i potom zatočeni Bošnjaci i Hrvati s područja grada i općine Prijedor. Zauzimanje općine završeno je u drugoj polovini srpnja 1992., kada su napadnuta bošnjačka i hrvatska sela na lijevoj obali Sane. Prema do sada prikupljenim podacima, na području općine Prijedor ubijeno je 3173 Bošnjaka i Hrvata.
U svim spomenutim zločinima žrtve su bila i djeca i maloljetnici, ubijeni isključivo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Pored toga bili su žrtve zatočenja, progona i drugih oblika zločina. U radu ćemo se fokusirati na ubojstva 102 djece i maloljetnika pozivajući se na evidencije o nestalim i ekshumiranim osobama. Datum njihova nestan- ka evidentiran je na osnovi prijave članova obitelji, što ne mora nužno značiti da su toga dana ubijeni. Pronalazak njihovih posmrtnih ostataka tijekom ekshumacija i činjenica da su ta tijela, ali i ona koja još uvijek nisu ekshumirana, evidentirana u bazi Međuna- rodne komisije za traženje nestalih (ICMP) dokazi su ubojstava djece i maloljetnika.
Napad na Kozarac
Posljedica napada na Kozarac je stradanje, kako je rečeno u nekoliko presuda pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), oko 800 bošnjačkih i hrvatskih civila. Među ubijenim civilima na tom području bila su i djeca i maloljetnici. Prvoga dana napada ubijeni su 11-godišnji Muhamed Kenjar i 17-godišnji Almir Talundžić.
Srpska vlast usprkos predaji ne udovoljava ni molbama za evakuaciju ranjene djece. Dana 26. svibnja 1992. ubijeni su 17-godišnjaci Armin Žerić i Faruk Mahmuljin. Istoga je dana ubijen i 16-godišnji Edin Bešić. O događa- njima prije samoga ubojstva svjedoči Edinova majka Saima Bešić: „Moj sin Edin imao je 16 godina kada smo krenuli da se predamo. Morali smo ga nositi, jer je bio nepokretan, povrijedio je kičmu kao beba. Nosali smo ga u deki, za dva ćoška. Vojnici su mi ga oduzeli i odveli. Do danas nisam našla njegovo tijelo.”
Sutradan, kada je dio civila deportiran za Prijedor, a drugi se povukao na Kozaru, ubijen je u Kozarcu 17-godišnji Suad Blažević.
U akciji nastavka „čišćenja” područja Kozarca u lipnju je ubijen 15-godišnji Kemal Bešić, čiji će posmrtni ostaci biti pronađeni u masovnoj grobnici Toma- šica, u koju su tijekom napada srpski vojnici odvozili posmrtne ostatke ubijenih kozaračkih Bošnjaka. U drugoj polovini lipnja ubijen je 17-godišnji Alija Hodžić. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u zaseoku Brđani. Dječak Amir Forić nalazio se u obiteljskoj kući u Kamičanima krajem lipnja 1992. godine. Ubijen je dva dana prije 12. rođendana. Amirovi posmrtni ostaci ekshumirani su u zaseoku Đonlagići. U Kozaruši je u srpnju 1992. „nestao” 17-godišnji Mirsad Forić. Elvis Denić i Ilijaz Poljak, obojica 17-godišnjaci, ubijeni su istoga dana – 9. srpnja 1992., ali na različitim mjestima: Elvis u Kozarcu, a Ilijaz u Donjim Garevcima. Ilijazovi posmrtni ostaci pronađeni su u Trnopolju, a Elvisovi u Kozarcu.
Tijekom „čišćenja” Kozarca ubijen je i 16-godišnji Fahrudin Hegić.Šesnaestogodišnja Zlata Hrnić živjela je u Trnopolju do početka agresije na BiH. Nestala je 1992. u Jakešu (općina Modriča).Velid Softić iz Kamičana najmlađa je žrtva zločina. Ta tromjesečna beba umrla je, kako su izjavili banjalučki doktori, uslijed nedostatka kisika u bolnici Paprikovac 20. svibnja 1992. godine.
Nakon pada Kozarca preživjeli Bošnjaci deportirani su u Prijedor ili odvedeni u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, simbole zločina nad civilnim stanovništvom u BiH 1992. godine. U Prijedoru su, uz odvođenje civila u logore, započeli zločini nad Bošnjacima i Hrvatima. Napadnuti su dijelovi grada u kojima su Bošnjaci činili većinski dio stanovništva, poput Staroga grada, koji su srpski vojnici prethodno opkolili. Šesnaestogodišnji Almir Marošlić iz Trnopolja u to se vrijeme nalazio u Prijedoru. Ubijen je 30. svibnja 1992., a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Jakarina kosa. Protjeran u Prijedor iz zaseoka Matrići u blizini Trnopolja, 17-godišnji Admir Zulić ubijen je istoga dana kada i Almir Marošlić. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su, kao i Almirovi, u Jakarinoj kosi. U Kurevu je ubijen, a u Briševu ekshumiran Mirsad Svraka iz Rizvanovića. Ubijen je u 17. godini života.
Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje
Premda su u tri spomenuta prijedorska logora prvi zatočenici dovedeni tijekom napada na Kozarac, odluku o njihovu osnivanju donio je Krizni štab opštine Prijedor 31. svibnja 1992. godine.
Dio zatočenih djevojčica u Trnopolju bile su žrtve silovanja. Očevici su svjedočili da je među silovanima bila i jedna 13-godišnjakinja. Djeca i maloljetnici u sva tri logora bili su podvrgnuti raznim torturama. S obzirom na broj zatočenika, najviše ih je bilo u Trnopolju.
Fehim Đonlagić iz Kamičana prošao je svu torturu zajedno s drugim zatočenicima u Omarskoj. Bio je jedan od 28 maloljetnih zatočenika toga logora. Sredinom lipnja 1992. Fehim je ubijen u logoru. Bilo mu je 16 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u masovnoj grobnici na lokalitetu Jakarina kosa.
U Trnopolju je ubijeno četvero maloljetnika. Đemal Duračak bio je u dobi od 17 godina, kao i Miroslav Harca i Midhat Mahmuljin kada su ubijeni. Posmrtni ostaci Đemala i Midhata ekshumirani su. Midhat je izveden iz logora i strijeljan.
„Došli su Rade Vlasenko, Mile Puškar i još jedan čovjek i odveli ga po neka drva… Tu je i strijeljan.”
Najmlađa žrtva logora Trnopolje bila je 5-godišnja Emira Mulalić. Ubijena je naočigled svojih roditelja u listopadu 1992. godine. Otac Emir svjedočio je da mu je u logoru čak dopušteno da kćeri pruži prvu pomoć i da ju odvezu u banjalučku bolnicu, ali ju nisu uspjeli spa- siti: „U Trnopolju smo bili, u logoru. Stajala je, igrala se između nas… Stala je meni uz nogu i samo pade dijete. Odmah sam rekao snajper. Pogledao sam u zraku spušta se roletna, prozor, povikao sam snajper. Ona je pala i odmah joj je krenula krv iz ušiju. Kako je pala na asfalt na sve strane je liptala krv. Bila je tu prva pomoć, preporučili su mi da ne idem za Banjaluku spasiti dijete pošto ima punktova, ne garantuju mi da ću proći. Ona je podlegla ženi mi u krilu pred bolnicom u Banjaluci.”
Ubojstva djece i maloljetnika u selima na lijevoj obali Sane
U sela na lijevoj obali Sane ubrajali su se Čarakovo, Hambarine, Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani. Sela su bila u apsolutnoj većini naseljena Bošnjacima, koji su činili preko 90 % mještana.
16-godišnji Idriz Dženanović, mještanin Hambarina ubijen je tijekom boravka u Prijedoru u lipnju 1992. godine. Sedamnaestogodišnji Almir Habibović „nestao” je 12. lipnja u Hambarinama, selu u kojem je živio. Žrtva zločinačkoga djelovanja srpskih vojnih i policijskih struktura u Čarakovu je i 17-godišnji Muharem Osmanović. U istom selu pronađeni su posmrtni ostaci Almira i Muharema.
Iako su mnoga djeca i maloljetnici ubijeni i tijekom napada i „čišćenja” Kozarca i Prijedora te u logorima, najveći ih je broj ubijen u vrijeme napada na sela lijeve obale Sane. Već prvoga dana napada ubijen je 17-godišnji Sulejman Alagić iz Rizvanovića. Toga je dana u Rizvanovićima ubijen i 14-godišnji Elvis Šarčević. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica. Tijekom napada na Bišćane 20. srpnja ubijeni su 17-godišnji Muhamed Avdić i Kemal Ramulić. Njihov vršnjak Damir Dedić ubijen je u bišćanskom zaseoku Hegići. S njim je u istom zaseoku ubijen Fikret Hegić, također u 17. godini života. Enes Duratović i njegov stričević Halid Duratović ubijeni su u rodnim Bišćanima. Enesu je bilo 17, a Halidu 15 godina. Njihovi će posmrtni ostaci biti pronađeni 2013. u masovnim grobnicama Jakarina kosa i Tomašica.
Bit će pronađeno i tijelo Sanela Vojnikovića, 15-godišnjega mještanina Bišćana. U masovnoj grobnici Jakarina kosa pronađeni su posmrtni ostaci Jasmina Hadžića, 17-godišnje žrtve napada na Bišćane.61 Jasmin Hajrudin još je jedna maloljetna žrtva napada na Bišćane 20. srpnja. Ubijen je u 16. godini života, kao i Edin Kadić i Almir Kaltak. Sedamnaestogodišnji Dževdet Kadić također je žrtva napada na Bišćane. Njegovi će posmrtni ostaci biti ekshumira- ni u istom selu. Toga 20. srpnja ubijen je i 17-godišnji Edin Kadić. Četvero djece i maloljetnika prezimena Kadirić ubijeno je toga dana u Rizvanovićima i Bišćanima te u Ljubiji. To su Admir (17 godina), Fahrudin (16 godina), Sanel (14 godina) i Suad (17 godina). Posmrtni ostaci Admira Kadirića ekshumirani su u masovnoj grobnici Tomašica, a Fahrudinovo tijelo prebačeno je na lokaciju Čujelo u općini Sanski Most, gdje je i ekshumirano.
U drugom dijelu općine Prijedor u vrijeme napada na sela na lijevoj obali Sane počinjen je 22. srpnja 1992. pokolj nad porodicom Dženanović u Donjim Garevcima. Među žrtvama su bila djeca Ajdin i Alen te njihova 17-godišnja tetka Maida Dženanović. Alen je ubijen u četvrtoj godini života, a Ajdin u devetoj.
Sudbin Bačić imao je 17 godina kada je ubijen u Bišćanima, gdje se zatekao 23. srpnja 1992. godine. Istoga je dana napadnuto Čarakovo, a time nastavljena operacionalizacija masovnih zločina u tom dijelu općine Prijedor.70 Među žrtvama napada bila su djeca i maloljetnici, što će potvrditi i kasnije ekshumacije. Tijela 2-godišnjega Anela Behlića i 16-godišnjega Ermina Behlića pronađena su u Čarakovu. Tijelo ubijenoga Vjekoslava Dolića, kojem je bilo 17 godina kada je ubijen, ukopano je na prijedorskom gradskom groblju Pašinac.
Među žrtvama toga dana bili su i Emsud, Jasmin i Samir Brdar, mještani Zecova. Sva trojica bila su u dobi od 16 godina kada su ubijeni. Tijela su im pronađena u Kurevu, mjestu u kojem su ubijeni. U Kurevu je toga dana ubijen 17-godišnji Elvir Selimović, a u istom selu tijekom srpnja ubijen je i njegov vršnjak Nedžad Muhić iz Hambarina. U Zecovima su 23. srpnja ubi- jena braća Ibrahim i Adis Hopovac. Tijela 6-godišnjega Adisa i 8-godišnjega Ibrahima ekshumirana su u Zecovima.
Prema svjedočenju oca ubijenih dječaka, toga su dana ubijene i njegova majka i supruga: „Moji sinovi od šest i osam godina bili su na biciklu i ubili su ih s leđa”.
U istom je selu 23. srpnja 1992. ubijen, a poslije i ekshumiran, i Amir Tatarević, 17-godišnji dječak.Dan nakon ubojstava u Čarakovu, Bišćanima i Zecovima, u Ljubiji je ubijen 15-godišnji Elvis Kadić, mještanin Bišćana. Njegovi će posmrtni ostaci biti pronađeni u masovnoj grobnici Redak.
Tijekom napada na civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti 24. i 25. srpnja 1992. ubijena su četiri maloljetnika prezimena Matanović. Šesnaestogodišnji Ervin i 17-godišnjaci Predrag i Zoran ubijeni su u Muštanici 24. srpnja i ekshumirani u selu Stara Rijeka u blizini Ljubije. Idućega dana ubijen je 15-godišnji Goran Matanović iz sela Rasavci. Njegovi posmrtni ostaci prona- đeni su u selu Raljaš. Luka Mlinar žrtva je pokolja u Briševu. Ubijen je u 16. godini života. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Briševu.Istoga dana, 25. srpnja 1992., počinjeni su najveći zločini nad djecom i maloljetnicima u Zecovima.
U jednom je danu u tom selu ubijeno ili „nestalo” jedanaestero djece i maloljetnika prezimena Bačić. To su sestre Elvisa (11 godina) i Ferida (13 godina), Ernest (3 godine), braća Jasmin (8 godina) i Semir (5 godina), Nermin (13 godina) i njegova mlađa sestra Nermina (6 godina), Sabahudin (13 godina), Refika (5 godina), Zikret (16 godina) i njegova mlađa sestra Zikreta (10 godina). Pored njih u Zecovima su istoga dana ubijena braća Senadin Behlić u devetoj i Aladin Behlić u dvanaestoj godini života, 11-godišnji Nermin i njegova pet godina starija sestra Nermina Horozović.
Najmlađe žrtve u posljednjoj fazi „čišćenja” lijeve obale Sane bila su braća Vahid i Namir Redžić. Trogodišnji Namir i 8-godišnji Vahid ubijeni su u Čarakovu. Tijela te djece ekshumirana su na prijedorskom groblju Pašinac. Almir Redžić i Midhet Salihović ubijeni su u Čarakovu u 15. godini života.Kao mjesto „nestanka” 17-godišnjega Edina Siječića navodi se Miska Glava.
Maloljetnici iz tih sela ubijani su u drugim dijelovima prijedorske općine. U prijedorskom predgrađu Tukovi ubijen je 17-godišnji Samir Karagić iz Rizvanovića. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u Tomašici. U istom mjestu ubijeni su 15-godišnji Jasmin Karagić i 16-godišnji Emir Čaušević. Emirovo tijelo bit će prebačeno u Rakovčane i ekshumirano. Prebačeno je i mrtvo tijelo 17-godišnjega Edina Čauševića, ubijenog u rodnim Hambarinama, a ekshumiranog u Rizvanovićima. U Ravskoj, gdje je bio u bijegu nakon „čišćenja” njegova sela, ubijen je 17-godišnji Edis Ejupović iz Hambarina.
Prilikom napada na sela lijeve obale Sane mnogi maloljetnici odvedeni su u prijedorske logore. Jedna grupa maloljetnika odvedena je u Keraterm. Nedžad Kadirić, Amir Karagić, Nihad Avdić i Sakib Pašić, sva četvorica rođena 1976., ubijeni su, kako je navedeno, 23. odnosno 25. srpnja 1992. u tom logoru. Datum njihova ubojstva implicira da su žrtve masakra u prostoriji br. 3, kada je 24. srpnja ubijeno preko 160 zatočenika. Sakibovi i Amirovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnim grobnicama Jakarina kosa i Stari Kevljani, a Nedžadovi u Tomašici.
Iz logora Trnopolje 21. kolovoza 1992. izvedeno je oko 200 zatočenika. Interventni vod prijedorske policije zaustavio ih je na lokaciji Korićanske stijene, gdje su postrojeni na rub litice i strijeljani. Među žrtvama masakra bio je i Elvir Kararić. Kao 16-godišnjak, ujedno je najmlađa žrtva toga masakra. Na toj su lokaciji ekshumirani njegovi posmrtni ostaci.
Kozara
Jedan od najupečatljivijih „slučajeva” onih koji su ostali bio je slučaj grupe kozaračkih Bošnjaka koji su se krili u zemunicama na Kozari od pada Kozarca do proljeća 1993. godine. Dakle, preživjeli su zimu na planini i bili stalno izloženi životnoj opasnosti jer su srpske vojne i policijske strukture kon- stantno „pretresale teren” u potrazi za „preostalim ekstremistima”, „mudžahedinima” ili „ustašama”, kako su srpski nacionalistički mediji nazivali Bošnjake i Hrvate. Tek u prvoj polovini 1993. pronađene su zemunice i civili u njima. Svi su ubijeni, a među njima 12-godišnja Maida Bašić i 15-godišnji Enver Bašić i Armin Jakupović. Maidini posmrtni ostaci, za razliku od Enverovih i Arminovih, koji još uvijek nisu pronađeni, ekshumirani su na lokalitetu Bešića poljana. Nekoliko mjeseci nakon masakra na Kozari te stalnih napada na imovinu preostalih Bošnjaka u Prijedoru nastavljeni su zločini nad djecom i maloljetnicima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Tijekom kolovoza 1993. u prijedorskom predgrađu Puharska ubijen je 17-godišnji Elvedin Mešić. U selu Ćela u lipnju 1994. ubijen je 15-godišnji Krešimir Pranjić.Tijekom i nakon počinjenja ratnih zločina civili, od čega najviše djeca, žene i starci, deportirani su u srednju Bosnu. Maloljetnici nisu bili sigurni ni u izbjeglištvu. Nakon što je s obitelji protjeran iz Prijedora, 15-godišnji Anel Ališić poginuo je 11. srpnja 1993. u izbjeglištvu u Travniku.
Zločinima počinjenim nad djecom i maloljetnicima srpske vojne i poli- cijske strukture prekršile su, pored Ženevske konvencije iz 1949., i Konvenci- ju o pravima djeteta koju je 1989. donijela Generalna skupština Ujedinjenih naroda.
