Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: “Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga Koji nas je stvorio!” – odgovoriše oni – “pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.” (Ta-Ha, 72.-73.)
Ovi ajeti govore o sihirbazima iz vremena Musaa, alejhis-selam, koji su, nakon što su svojim očima vidjeli jasnu mu'džizu, u jednom trenutku prešli put od služenja faraonovoj laži do svjedočenja tevhida i vjere u Allaha, dželle šanuhu.
Ovaj prizor spada među najveličanstvenije u Kur'anu, zbog brzine unutrašnjeg preokreta i zbog onoga što je ubjeđenje (jekin) učinilo u njihovim dušama. Ovdje se ne radi o promjeni mišljenja, nego o egzistencijalnom preokretu: prelasku iz služenja zabludi u svjedočenje istine.
Taj prelazak obuhvata i vertikalnu i horizontalnu dimenziju: od pokornosti tiranskoj vlasti ka njenom svjesnom odbacivanju u ime Allaha, te od straha za fizičko postojanje ka smirenosti pred konačnim ishodom.
Ono što posebno zapanjuje nije samo činjenica njihovog imana, nego brzina s kojom su postali duhovno čvršći od željeza. Oni koji su do maloprije bili instrument faraonskog sistema moći, u trenutku su izgubili strah od njega, ne zato što se faraon promijenio, nego zato što se promijenila njihova percepcija stvarnosti.
Kada spoznaja Allaha poraste u srcu, sve drugo se nužno smanjuje.
U tome leži ključ cijelog prizora: istinsko uvjerenje iz temelja mijenja vrijednosni sistem čovjeka. Ono preoblikuje ljestvicu strahova i relativizira sve ono što je ranije izgledalo apsolutno.
Razmislimo o njihovim riječima: ”Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga Koji nas je stvorio!”
Ovo nije usputni prigovor, nego objava potpunog preokreta referentnog okvira. Do maloprije su bili unutar faraonovog sistema, pod njegovom vlašću, u njegovoj logici nagrade i kazne, u njegovom poretku straha i interesa.
Ali kada su vidjeli znak (ajet), vidjeli su i nešto dublje, da ono čemu svjedoče nije sukob dvije sile, nego razotkrivanje istine nad neistinom i pojavljivanje Allahove neograničene vlasti i svemoći iznad faraonove umišljene moći.
Zato nisu rekli: ”nećemo tebe staviti iznad Musaa”, nego: ”iznad jasnih dokaza koji su nam došli”. Kao da poručuju: mi više ne poredimo dvije osobe, niti dvije zemaljske sile. Mi sada stojimo između dokaza koji razotkrivaju istinu i tiranina koji je pokušava ugasiti. Između stvorenja i Onoga Koji nas je stvorio.
U toj rečenici ogleda se povratak čovjeka njegovom ishodištu: mi ne pripadamo faraonu, nego Allahu.
Zatim zastanimo kod njihovih riječi: ”Pa čini što hoćeš…”
To nije ni nepromišljenost ni emocija, nego kraj vlasti straha. Kada je faraon bio velik u njihovim srcima, njegova prijetnja je bila cijeli svijet. Kada je Allah postao najveći, faraon je sveden na svoju stvarnu mjeru: čovjeka ograničene moći u ograničenom vremenu.
Zato oni kažu: ”To možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu.”
Oni ne negiraju njegovu silu, oni je ograničavaju njenim stvarnim dometom. Ti ne posjeduješ ahiret, ne posjeduješ oprost, ne posjeduješ konačnu sudbinu. Najviše što možeš jeste da naudiš tijelu, dok je duša već izvan tvog dosega.
Dželat se hrani iluzijom da je tijelo sve, da je dunjaluk sve i da je bol kraj svega. Kada se ta iluzija sruši, ruši se i veći dio tiranske moći.
A zatim pogledaj čistoću njihovih riječi: ”Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam oprostio naše grijehe i vradžbine na koje si nas prisilio.”
Oni se nisu zaustavili samo na izazovu, nego su otkrili šta se u njima dogodilo. Iman im nije dao samo snagu da se suprotstave, nego je probudio moralnu svijest u njima. Odjednom su počeli gledati svoju prošlost kao teret koji traži oprost.
To je znak iskrenog imana, jer prvo što svjetlo uradi kada uđe u srce jeste da ne otkrije samo svijet, nego i čovjeka samom sebi; pa on prepoznaje svoj grijeh, vidi ružnoću onoga što je radio i traži da se očisti od toga. Zato nisu rekli: ”povjerovali smo u Allaha da nas spasi od faraona”, nego: ”da nam oprosti naše grijehe”.
Jedna od najljepših dimenzija ovog kazivanja jeste to što Kur'an ne opisuje koliko im je vremena trebalo, jer pouka ovdje jeste da uputa nije uvijek dug proces, ona ponekad može biti jedan presudan trenutak.
Čovjek može godinama živjeti unutar jedne pogrešne strukture, a onda dođe jedan iskren trenutak koji sruši tu građevinu u potpunosti. Zato njihova postojanost nije neko čudo odvojeno od njihovog imana, nego prirodna posljedica imana kada on dostigne svoju puninu.
U cijeloj ovoj sceni krije se vječna poruka: najopasnije što tiranin čini nije samo nasilje nad tijelom, nego monopol nad definicijom istine, pokušaj da se njegova vlast prikaže kao apsolutna.
Kada su sihirbazi rekli: ”To možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu”, oni su razbili samu logiku faraonske vlasti – iluziju neograničene moći i zemaljskog božanstva.
Time su faraona vratili njegovoj stvarnoj mjeri: vladar u prolaznom svijetu, a ne gospodar sudbine.
I tada postaje jasno zašto su u jednom trenutku postali veći od svoje cijele prošlosti. Jer čovjek se ne mjeri po onome što je bio prije upute, nego po onome što postane kada spozna Allaha.
Ova scena nije samo priča o sihirbazima, nego kur'anski zakon oblikovanja vjernika: kada jasni Božanski dokaz dotakne fitru, kada se fitra probudi spominjanjem Gospodara i kada ahiret postane živ u svijesti, ruši se aura tiranske moći, a rađa se nepokolebljiva postojanost.
