Piše: Šejh Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Najveća istina je postojanje Allaha. Ali kada ta istina zaista dotakne naša srca? Kada je osjetimo u svojim pokretima, u svojim osjećajima? Kada udahnemo dušu vlastitom postojanju? Tek onda kada osjetimo Allahovo prisustvo, Allahovu blizinu, Njegovu milost i blagost.
Kada osjetimo da nas Allah čuje, da vidi naše suze, da vidi naše boli, da ostvaruje naše nade, da nam se odaziva, da nam daje vremena, da nas iščekuje i da je prema nama milostiv i blag.
Sve su to značenja s kojima se čovjek može ophoditi kao s nečim uobičajenim – riječima koje je navikao slušati od hatiba, vaiza, muallima, oca ili učitelja, pa ih zaboravi.
A može im pristupiti i kao istini koja dotiče srce, pretvara se u osjećaj, u doživljaj i u unutrašnje stanje. Tako da otac zagrli svoje dijete osjećajući da ga Allah vidi, da Allah voli taj njegov postupak i da ga za njega nagrađuje. Ili da s istim osjećajem nježno postupa prema svojoj supruzi. Ili da učini dobro siromahu i potrebnom. Ili da izgovori lijepu riječ. Tu se otkriva vrijednost vjerovanja u Allaha.
To vjerovanje može postati tajna srca, eliksir koji kamen pretvara u zlato, a obične stvari u velika, zadivljujuća i nadahnjujuća djela.
I kada se srce ispuni imanom, jezik utihne, a srce progovori skrušenom dovom.
Gospodaru moj…
Kada Tvoje ime na nečijem jeziku poprimi ton prijetnje, u meni se javi strah. Postavili su između Tebe i mene prepreke – nevidljive zidove i barijere.
A kada se probudih iz te usamljenosti, dođe mi Tvoj najljepši poziv: ”O robe Moj!”, i ja Ti odgovorih: ”Gospodaru moj!”
Volio sam Te prije nego što sam Te se počeo bojati, i svaki put kada čujem Tvoje ime, postajem njime još bogatiji.
Ubjeđenje dolazi nakon sumnje, poput bujice koja nosi ljepotu onoga što si Ti savršeno stvorio u dubinama okeana i prostranstvima svemira. U bolu majki, u nemoći pitanja i u gorčini odsustva voljene osobe – Tebi se podiže skrušena dova. U slabosti tijela, u izgubljenosti duše i u surovosti gubitka – Tebi se srce potpuno okreće i samo Tebi se predaje.
Gospodaru moj, bio si sa mnom dok sam bio skriven u majčinoj utrobi, u mom djetinjstvu i mojim snovima, u mojim sitnim, neprimjetnim detaljima.
Bio si sa mnom u neuspjehu i uspjehu, u suočavanju sa životom, na početku i na kraju puta, pred oštrim jezicima i iza skrivenih kandži tame.
Gospodaru moj, Ti Koji si Lijep, stvorio si me lijepim i htio da takav ostanem – sačuvaj me u Tvojoj čistoj fitri i zaštiti me od izobličavanja moje duše.
Gospodaru moj, i svaki dah koji me Tebi približava, i svako jutro koje započinjem Tvojim spominjanjem i veličanjem – podari mi snagu da ne posrnem na putu ka Tebi.
Gospodaru moj, podari mi slobodu u mjeri moje robovske predanosti Tebi, i ubjeđenje u mjeri moje nade u Tebe, i učini da ono što je između mene i Tebe bude razdaljina ljubavi, pa je još više približi.
Gospodaru moj, darovao si mi oči, jezik i usne – uputi me da se ovi organi ne zaokupe ničim osim Tobom, niti da me od Tebe odvedu ka bilo čemu drugom.
Gospodaru moj, Ti si Uzvišeni u Svojoj veličini, a ja sam tek čestica prašine u Tvome kosmosu, pa budi mi Pratilac i Zaštitnik na mom putu ka Tebi.
