Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani u svom djelu Fethul-Bari kaže: ”Neka te ne spriječe tvoje loše mišljenje o samom sebi i mnoštvo tvojih grijeha da upućuješ dovu svome Gospodaru, jer je On uslišao dovu Iblisa kada je rekao: “Gospodaru moj” – reče on – “daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!”
“Dajem ti” – reče On – “do Dana već određenog.” (Sād, 79.-81.)”
Ovo je govor koji u ljudskoj duši otvara široka vrata ispravne, a ne varljive, nade i uklanja jednu duboko ukorijenjenu zabludu u koju mnogi ljudi zapadaju. To je njihovo uvjerenje da ih mnoštvo grijeha čini nedostojnima dove, ili da im njihov odnos prema Allahu ispunjen nemarom oduzima pravo da Mu se ponizno obraćaju. Kao da čovjek ne može upućivati dove Milostivom Gospodaru sve dok ne ostavi sve grijehe i ne upotpuni svoj iman.
Međutim, stvarnost je mnogo dublja od toga: vjernik upućuje dove Allahu, dželle šanuhu, zato što je potreban, a ne zato što je upotpunio svoj iman.
Riječi Ibn Hadžera pogađaju žarište bolesti. Jer šejtan se ne zadovoljava time da čovjeka navede na grijeh, nego želi da mu nakon grijeha natovari još jedan grijeh, da ga dovede do očaja i da ga odvrati od kucanja na vrata Milostivog, te da mu došaptava kako su njegova mnoga posrtanja zatvorila nebeske kapije pred njim.
Stoga, ne dopusti da ti spoznaja vlastitih mahana bude zastor između tebe i Allaha, nego je učini još većim povodom da Mu se utječeš. Jer onaj ko zna svoju potrebu preči je da upućuje dovu od onoga koji je zadivljen samim sobom.
Način na koji se Ibn Hadžer referira na kazivanje o Iblisu nosi izuzetnu poruku. On time ne želi odati počast Iblisu niti ga pohvaliti, nego želi snažno prodrmati srce onoga koji je pao u očaj i poručiti mu: Ako je Allah uslišao Iblisovu dovu ostavljajući ga do Sudnjeg dana da odvodi ljude u zabludu, kako onda neko može pomisliti da će Allah odbiti grješnika koji Mu dolazi slomljen, priznajući svoje grijehe, strahujući od Njegove kazne i nadajući se Njegovoj milosti i oprostu?!
Ovdje nije poenta u tome da grijeh ne šteti, niti da čovjek ustrajava u grijehu pa se tješi veličinom Allahove milosti. Poenta je da grijeh, ma koliko bio velik, ne smije postati prepreka koja te sprječava da doviš, jer je upravo ta prepreka jedna od spletki prokletog šejtana.
Neki ljudi, kada učine grijeh, stide se da podignu ruke i zatraže oprost od Allaha. Neki, opet, kada im srce otvrdne, pomisle da ih je Allah udaljio od Svoje milosti. A sve su to vrata kroz koja šejtan ulazi, jer zna da su, sve dok se čovjek drži dove, vrata spasa i dalje otvorena.
Znaj da te Allah ne poziva Sebi zato što si čist od grijeha, nego zato što si Ga uvijek potreban. Ti ne čekaš da nestanu tvoji grijesi pa da doviš, nego doviš da bi Allah oprostio tvoje grijehe. Ne čekaš da se potpuno popraviš pa da Mu se okreneš, nego Mu se okrećeš da bi On popravio tvoje stanje. Zato dova nije nagrada za čestitost, nego je jedno od najvećih sredstava da se do čestitosti dođe.
U riječima Ibn Hadžera krije se i prelijepo psihološko-odgojno značenje, a to je da loše mišljenje o samom sebi može biti pohvalno samo ako te vodi ka poniznosti prema Allahu, ali je pokuđeno ako je uzrok prekidanja nade.
Da sebe vidiš kao nemarnog, to je korisno. Da znaš za mnoštvo svojih grijeha, to može biti kapija spasa. Ali je najveća opasnost u tome da to znanje o sebi pretvoriš u očaj. Iskren vjernik spaja dvije stvari: poznaje sebe pa se ne zavarava i poznaje svoga Gospodara pa ne očajava.
Zato ispravan vjernički stav nije da kažeš: ”Imam mnogo grijeha, pa neću doviti”, nego da kažeš: ”Imam mnogo grijeha, zato mi je dova najpotrebnija.”
Šejtan želi da budeš grješnik koji šuti, udaljen od Allaha, pomiren s padom, a Allah voli da Mu se rob vraća, da ustrajno kuca na vrata Njegove milosti i oprosta, da često dolazi, da pokazuje svoju potrebu i da govori jezikom iskrenog pokajnika: ”Gospodaru, nemam nikoga osim Tebe.”
Ne čini da tvoj grijeh bude razlog da bježiš od Allaha, nego ga učini razlogom da bježiš Allahu. Stoga, kada učiniš grijeh, dovi i traži oprost. Kada o sebi loše pomisliš, o svome Gospodaru lijepo misli. A kada pomisliš da ne zaslužuješ Njegovu milost, sjeti se da je sva blagodat od Allaha i da se Njegova milost ne zadobija pukim zaslugama, nego potrebom, iskrenošću i povratkom Njemu.
