Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Oni su bili upućeni da govore lijepe riječi i bili su upućeni na Put Onoga Koji je hvale dostojan.” (El-Hadždž, 24.)

U ovom kratkom, ali značenjski izuzetno bogatom ajetu, Uzvišeni Allah spojio je dva vida upute. Vjernici su upućeni na lijep govor (et-tajjibu minel-kavl), ali su istovremeno upućeni i na Put Onoga Koji je hvale dostojan.

Upravo u toj povezanosti krije se jedna od suptilnih tajni Allahove upute i uspjeha koji On daruje čovjeku. Uvidom u tefsirska djela velikih učenjaka, poput Fahruddina er-Razija, Ez-Zamahšerija i drugih znamenitih mufessira, uočava se misao od posebne važnosti: Allahova uputa ne odnosi se samo na put kojim čovjek ide, nego obuhvata i riječi koje izgovara. Čovjekova uputa, prema tome, obuhvata i njegov hod i njegov govor; i ono čemu teži svojim djelima i ono što potvrđuje svojim riječima.

Mufessiri su različito tumačili izraz ”et-tajjibu minel-kavl” – lijepa riječ. Ibn Abbas je, prema predajama koje navode mufessiri, ovaj izraz tumačio kao riječi tevhida, poput la ilahe illallah i el-hamdu lillah. Drugi su njegovo značenje proširili na Kur'an, zikr i druge oblike lijepog, istinitog i korisnog govora. Imam El-Kurtubi navodi i mišljenje prema kojem se izraz odnosi na lijepe riječi kojima će vjernici govoriti u Džennetu.

Ova različita tumačenja međusobno se ne isključuju. Naprotiv, ona ukazuju na širinu kur'anskog izraza. Lijepa riječ obuhvata i govor kojim čovjek veliča svoga Gospodara i riječi kojima iskazuje dobrotu prema Njegovim robovima. Ona, dakle, nije samo riječ koja je lijepa po svome izrazu, nego i po svome značenju, istinitosti, namjeri i posljedici.

Kur'an ovu etiku govora dodatno pojašnjava na više mjesta, povezujući naredbu lijepog govora s njegovom društvenom funkcijom i posljedicama koje može imati među ljudima.

Uzvišeni Allah kaže Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima; šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (El-Isra’, 53.)

Riječ, prema tome, nije neutralna. Ona može liječiti, ali i ranjavati; povezivati, ali i razdvajati; otvoriti prostor za razumijevanje i pomirenje, ali i raspiriti sumnju, povrijediti ljudsko dostojanstvo i produbiti sukob.

Stoga se vjera ne očituje samo kroz namaz, post i druge ibadete. Ona se očituje i u načinu na koji čovjek govori i postupa prema drugima: kada ima mogućnost da ponizi drugoga, ali odluči sačuvati njegovo dostojanstvo; kada mu se uzvrati uvredom, ali se odluči za dostojanstvenu šutnju i suzdržanost; kada zna tuđu slabost, ali je ne pretvara u sredstvo javnog poniženja; kada ima pravo izreći istinu, ali se potrudi da je izrekne na način koji neće povrijediti čast i dostojanstvo onoga kome je upućena.

U konačnici, najljepši govor nije tek plod retoričke vještine, nego i odraz ispravnog odnosa prema Allahu. Odnos čovjekova srca prema Allahu snažno se odražava na njegov jezik. Kada je srce oplemenjeno vjerom, i riječ poprima obilježja istine, blagosti, mudrosti i odgovornosti. Zato je etika govora mnogo dublja od pravila lijepog ponašanja: ona je jedan od izraza čovjekovog unutrašnjeg stanja i jedan od pokazatelja snage njegovog imana.

No, treba imati na umu i to da lijep govor nije samo plod našeg truda i sposobnosti. On je također dar i uputa od Allaha. Kao što Allah čovjeka upućuje na Pravi put, tako ga upućuje i da govori ono što je lijepo, istinito i dobro.

Potpuna sreća vjernika, prema tome, ostvaruje se u spoju ova dva vida upute: da njegov jezik govori samo lijepe riječi i da bude postojan na Putu Onoga Koji je hvale dostojan.

Pa kao što u svakom namazu molimo Allaha da nas uputi na Pravi put, tako Ga trebamo moliti i da naše jezike uputi prema lijepom govoru, a naša srca učvrsti na Putu istine.