Da li globalna pandemija COVID-19 (koronavirus) mijenja prirodu međunarodnih odnosa? Da li će poticati međunarodnu saradnju ili će promovirati dezintegracijske tendencije u globalnom sistemu, kako se nacionalne države postepeno budu okretale samima sebi? Da li će doći do obnavljanja pokušaja „razdvajanja“ zemalja i preispitivanja globalnih lanaca snabdijevanja i transportnih mreža?
Da li će li različite zemlje u pandemiji Covid-19 pronaći poticaj da još intenzivnije sarađuju, ili će pandemiju shvatiti kao priliku za sticanje prednosti u kontekstu “nadmetanja velikih sila”? U određenoj mjeri, sve zavisi o razlikama u poimanju esencije fenomena međunarodnih odnosa, odnosno, da li smisao IR-a podrazumijeva konkurenciju ili on znači međunarodnu saradnju. U tom pogledu, prema jednom najnovijem istraživanju o američkom globalnom angažmanu koje je provedeno u Americi, američka javnost podjednako je podijeljena, pola je za jednu, a pola za drugu opciju.
Istraživanje je obavljeno prije globalnog širenja koronavirusa, tako da nije sadržavalo konkretno pitanje koje se isključivo odnosi na ovaj problem per se. Pomenuto istraživanje bilo je fokusirano na raspravu o tome ‘da li će li klimatske promjene svijet potaknuti na saradnju ili će Sjedinjene Države koristiti poremećaje uzrokovane klimatskim promjenama da bi potaknule promjene kod njenih konkurenata. Pitanje je glasilo: ‘Da li će klimatske promjene proizvesti kolaboracijski odnos na međunarodnom planu, ili bi SAD trebao iskoristiti probleme uzrokovane klimatskim promjenama kako bi svoje konkurente primorao na reviziju državnih politika. Npr., da li će prisiljavanje Kine da se suoči sa uzrocima klimatskih promjena kod kuće, ovu zemlju potaknuti da se okrene svojim unutrašnjim problemima, i manje pažnje i resursa posveti širenju vojnog prisutva u susjedstvu i šire u svijetu? Također, da li bi takav pristup mogao postati katalizator pokretanja procesa, i pokreta za uvođenje korjenitih političkih i demokratskih promjena u Kini?
Istraživanje je pokušalo dati odgovor na pitanje da li će kratkoročni gubici koje Kina pretrpi u trgovinskom ratu sa SAD-om, uzrokovati dodatne probleme Kini u dugoročnom smislu. U Americi se, dakle, već uveliko vode rasprave o tome da li bi trebalo poduzeti određene destabilizirajuće korake radi sticanja prednosti u odnosu na Kinu ili je prikladnije da se osmisle i ojačaju novi mehanizmi saradnje između SAD-a i Kine, na obostranu korist.
Na pitanje da li treba prioritet dati američkoj vanjskoj politici koja ima za cilj poticanje Kine na veću demokratizaciju ili primarni cilj američke politike treba biti fokusiran na mehanizme kako isposlovati sklapanje povoljnih trgovinskih ugovora i ugovora koji bi pomogli da se ublaže katastrofalne posljedice klimatskih promjena, krajem februara više od 61% ispitanika odbilo je takav pristup, 29% ih je bilo za (ostali su bili neodlučni).
Ovo istraživanje predstavlja značajnu polaznicu koja postulira da se, kada se svijet suoči sa transnacionalnim krizama, nesuglasice sklanjaju u stranu i prioritet se daje saradnji. Ovakav zaključak potvrđuje tezu koju zagovara Amitai Etzioni (koju nazivamo “komunitarni realizam”). Ova teza postulira stav da je pokret za unapređenje međunarodne saradnje uveliko ovisan o spremnosti ljudi da se suoče sa zajedničkim prijetnjama za sve njih, bez obzira na to gdje žive.
Sve spomenute propozicije danas se testiraju u realnosti, i od toga kakav odnos će različite zemlje pokazati prema pandemiji Covid-19, odrediće koja će od gore navedenih preferenci prevladati u međunarodnim odnosima.
Izvor: Cornegie Council / Pripremio: Osman Softić
