Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Islam pridaje veliku važnost međuljudskim odnosima jer se čovjekov ahlak ne potvrđuje samo njegovim riječima i ibadetima nego i načinom na koji postupa prema ljudima. Vrijednost ljudskog odnosa ne pokazuje se samo u trenucima kada jedni drugima trebamo i kada među nama nema neslaganja. Mnogo više o čovjeku govori način na koji se odnosi prema drugima onda kada od njih nema neposredne koristi, kada se suoči s njihovom greškom ili kada se njihova mišljenja ne podudaraju. Tada se otkriva je li njegovo prijateljstvo utemeljeno na poštovanju i iskrenosti ili na interesu, sumnji i ličnoj koristi.

Međuljudske odnose posebno narušavaju tri oblika ponašanja: iskorištavanje drugih radi vlastite koristi, neprestano sumnjičenje i napuštanje prijateljstva čim se pojavi neslaganje ili prilika za uspostavljanje odnosa od kojeg očekujemo veću korist.

Čovjek koji u drugima vidi samo korist

Jedna od loših osobina ljudskog karaktera jeste uspostavljanje odnosa s drugim ljudima isključivo radi vlastitih interesa. Takav čovjek pokazuje bliskost dok od drugoga ima koristi, a prijateljstvo održava samo dok mu ono pomaže u ostvarivanju vlastitih ciljeva.

U takvom odnosu druga osoba nikada nije prihvaćena kao čovjek koji ima svoje dostojanstvo, osjećaje i pravo na poštovanje. Ona je svedena na mogućnost da nešto riješi, pribavi ili olakša. Njena vrijednost ne mjeri se onim što jeste nego onim što može učiniti za drugoga.

Ova osobina ne mora se uvijek pokazivati otvorenom sebičnošću. Ponekad je prikrivena ljubaznošću, pohvalama, prividnom brigom i stalnim isticanjem bliskosti. Tek kada čovjeku više ne možemo pomoći, kada nemamo utjecaj ili kada nam se promijene životne okolnosti, postaje jasno na čemu se taj odnos zasnivao.

S tim u vezi prenosi se izreka koja se pripisuje Omeru ibn Abdulazizu: ”Ne druži se s onim čije poštovanje prema tebi zavisi od njegove potrebe za tobom, jer kada njegova potreba prestane, prestat će i njegovo poštovanje prema tebi.”

Drugim riječima, čovjek koji te cijeni samo onoliko koliko si mu potreban prestat će te cijeniti čim nestane njegove potrebe za tobom. Ako se takav čovjek udalji iz tvog života, nemoj žaliti za odnosom za koji se pokazalo da nije bio iskren. Zahvali Allahu što si na vrijeme prepoznao njegovu prirodu i poštedio sebe daljnjih razočarenja.

Loše mišljenje o drugima i stalna sumnjičavost

Druga osobina koja razara prijateljstvo jeste loše mišljenje o drugim ljudima. Ovakav odnos veoma je iscrpljujući jer osoba koja tako postupa neprestano sumnja u druge. Uvjeren je da dobro poznaje ljudsku narav i da se iza svakog postupka krije neki interes. Zato od tebe traži objašnjenja i onda kada za to nema stvarnog razloga. Tako obični postupci postaju povod za zamjeranje, a prijateljstvo se pretvara u odnos u kojem se jedna strana neprestano mora pravdati.

Ovakav način gledanja na ljude sažet je u izreci koja se pripisuje Aliji, radijallahu anhu: ”Pokvaren čovjek ne vidi dobro u ljudima jer ih posmatra kroz vlastitu narav.”

To znači da čovjek koji u sebi nosi negativne misli posmatra druge kroz prizmu vlastitih loših iskustava, čak i kada oni nisu učinili ništa što bi opravdalo takav odnos prema njima.

Rečeno je: ”Plemenit čovjek je strog prema sebi, a pokvaren čovjek je strog prema drugima.”

Plemenit čovjek spreman je preispitati sebe i priznati vlastitu grešku, a prema drugima nastoji biti pravedan i ne pripisivati im loše namjere bez opravdanog razloga.

Onaj koji neprestano sumnja u druge sklon je u njihovim postupcima tražiti skrivene namjere, dok vlastite greške i odgovornost za probleme teško prepoznaje. Zbog takvih sumnji može iznenada prekinuti prijateljstvo, čak i kada mu druga osoba nije dala stvarnog povoda za nepovjerenje.

Prijateljstvo koje traje samo dok nema neslaganja

Bliskost zahtijeva sličnost, odnosno među prijateljima mora postojati nešto zajedničko kako bi se odnos mogao održati. Međutim, neki ljudi uvijek biraju ono što im je lakše. Čim se s tobom raziđu u mišljenju, izgube zajednički interes ili pronađu ljude koji im u tom trenutku više odgovaraju, spremni su napustiti postojeće prijateljstvo.

Takav čovjek može prekinuti prijateljstvo zbog vaših različitih političkih stavova, zato što su se u njegovom životu pojavili ljudi koji te ne prihvataju ili zato što želi biti dio kruga ljudi s kojima se bolje slaže.

Pravo prijateljstvo počiva na iskrenosti, povjerenju i uzajamnom poštovanju, a ne na društvenom položaju ili koristi koju neko očekuje od drugoga. Onaj ko te napusti zbog male razlike u mišljenju možda nikada nije bio prijatelj kakvim si ga smatrao.

Allah nas iskušava i kroz naše odnose s drugim ljudima. Neki ljudi ulaze u naš život kako bi nas nečemu naučili, dok drugi ostaju uz nas i postaju nam istinska podrška. Nemoj se grčevito držati odnosa koji te iscrpljuje i nemoj tugovati za onim ko je otišao iz tvog života ako se pokazalo da nije bio pravi prijatelj.

Važno je, međutim, da ove osobine prepoznajemo i kod sebe, a ne samo kod drugih. Lahko je primijetiti tuđu sebičnost, sumnjičavost ili prevrtljivost, ali mnogo je teže zapitati se jesmo li i sami nekoga iskorištavali, nepravedno ga sumnjičili ili napustili čim nam se prestao uklapati u planove.

Islamski odgoj ne svodi se na prepoznavanje tuđih nedostataka. Njegova svrha je i da čovjek preispituje vlastite postupke, ispravlja svoje greške i ne dopušta da mu lično razočarenje postane opravdanje za nepravdu prema drugome.

Nije dovoljno željeti iskrene prijatelje; potrebno je i sâm biti čovjek kojem se može vjerovati. Pravednost prema drugima podrazumijeva da i u vlastitom razočarenju ostanemo spremni priznati ono što je do nas.

Ova načela vrijede u svakom vremenu i u svim ljudskim odnosima. Ona nas uče da se prijateljstvo čuva iskrenošću i uzajamnim poštovanjem, da se povjerenje ne smije olahko zamijeniti sumnjičenjem i da neslaganje ne treba pretvarati u razlog za neprijateljstvo.