Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vrijeme velikih kriza i smutnji, ljudi prirodno traže one koji mogu ponuditi rješenje i put izlaska iz nevolje. U takvim trenucima jasno se očituje ljudska potreba za autoritetima – pojedincima ili institucijama – a među prvima koje ljudi smatraju sposobnima da vode kroz iskušenja jesu učenjaci, nasljednici Allahovih poslanika i čuvari Objave.
Jer, učenjaci su temelj napretka društava. Njihova važnost ogleda se u jačanju i širenju ispravnog islamskog znanja, rješavanju društvenih izazova, zaštiti zajednice od štetnih ideja te otklanjanju neznanja i očaja.
Međutim, prava nedaća nastaje kada, usred smutnje, ljudi požure svojim učenjacima, a oni nisu tamo gdje su najpotrebniji. Štaviše, neki od njih znaju se naći na pogrešnoj strani ili su obavijeni šutnjom koju tirani koriste za širenje zablude, tlačenje i porobljavanje zajednice.
U takvom vremenu istinski muslimanski učenjak i intelektualac postaje svjetionik i orijentir. Njegova prisutnost ne dopušta društvu da tone u zabludu; on se čvrsto drži istine i hrabro je zastupa.
Istinski muslimanski intelektualac i učenjak ne živi od ideje, nego za ideju. Zbog toga on nikada nije roba na tržištu utjecaja, interesa i kalkulacija. Njega nije moguće kupiti, jer ono što ga pokreće nema cijenu. Njegova zadaća nije da bude popularan, nego da bude koristan; ne da se dopadne, nego da istinu iznese i beskompromisno je brani.
On jednim okom budno prati budućnost, a drugim pažljivo čita prošlost. Iz historije uzima pouku, ali joj ne dopušta da ga zarobi. Prema budućnosti ide pripremljen, ali ne i zaslijepljen. Ne povodi se za masama, jer njegovo mjerilo nije broj, nego istina.
Istinski muslimanski učenjak i intelektualac udaljava se od buke i galame, jer buka je prirodno okruženje površnosti. Stoga on radije bira samoću – sa svojom mišlju, knjigom, preispitivanjem i svođenjem računa sa samim sobom.
On je dosljedan i postojan u svojim uvjerenjima. U trenutku kada interes stane nasuprot uvjerenju, tu se mjeri ljudski karakter. On nije političar koji trči za glasovima, niti zabavljač koji trči za publikom, niti trgovac koji prodaje iluzije. Njegova riječ mora imati težinu i onda kada mu ne donosi nikakvu dunjalučku korist.
Istinski islamski učenjak ne raspravlja o onome što ne zna. Poštuje znanje drugih i priznaje vlastite granice. Ne raspravlja da bi pobijedio, nego da bi istina pobijedila. Ne upušta se u rasprave koje ga srozavaju na nivo onih koji sebi pripisuju stručnost bez znanja i koji vjeruju da je govor sâm po sebi, ma koliko bio neartikuliran, zamjena za istinsko znanje.
On posjeduje jasnoću u prosuđivanju, neovisnost uma i hrabrost da preispituje. Ne oklijeva da odbije slijepo oponašanje tradicije bez kritičkog prosuđivanja, ali ne pristaje biti ni žrtva kulturne podređenosti i slijepog slijeđenja tuđeg. Ljudi se danas uglavnom dijele u dvije skupine: robove prošlosti i robove Zapada. Muslimanski intelektualac ne pripada ni jednima ni drugima. On robuje samo Allahu i slijedi istinu. Ako je istina u tradiciji – prihvata je. Ako dolazi izvan nje – prihvata je bez kompleksa.
Istinski muslimanski učenjak ne robuje ni vlastodršcima ni masama. Muslimanski učenjaci stalno prolaze kroz ovo teško iskušenje. Neki odbijaju biti uz vlast u istini i zabludi, ali zato slijepo slijede masu u svemu, pa tada više nisu intelektualci i učenjaci, već dio stada. Drugi odbiju masu, ali se priklone vlasti i tada postaju njeni glasnogovornici i igračke u rukama onih koji nemaju ni milosti ni moralnih skrupula. Muslimanski intelektualac ne pripada ni jednima ni drugima. On pripada istini. A istina je, nažalost, često usamljena.
Zato je istinski muslimanski učenjak savjest vremena u kojem živi. On ne dopušta da društvo tone u zabludu. U vremenu kada mnogi ne žele istinu onakvu kakva jeste, i kada je strah postao obilježje mnogih koji se predstavljaju kao učenjaci, istinski muslimanski učenjak i intelektualac spreman je da govori i širi istinu te da podnese njen teret, ne bojeći se, u ime Allaha, ničijeg prijekora.
