Zločin poznat kao Živa lomača dogodio se 27. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali oko 70 bošnjačkih civila u kuću Mehe Aljića, u naselju Bikavac u Višegradu, većinom žene, djecu i starije osobe, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću. Najmlađa žrtva bila je stara samo godinu dana. Jedina koja je preživjela ovaj zločin jeste Zehra Turjačanin koja je o strahotama na Bikavcu svjedočila pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Trinaest dana prije, 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici, u kući rahmetli Adema Omeragića zapaljeno je također više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca. Senad Kurspahić je tada izgubio cijelu porodicu.
Kuća Mehe i Derviše Aljić je bila poprište zločina koje je haški sud okarakterisao kao “najstrašnije djelo i najveću pojedinačnu povredu humanosti u ratu”.
Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom u MKSJ osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Za zločine u Višegradu suđeno je i pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini. Podsjećamo da je UDIK ranije objavio knjigu Ratni zločini u Višegradu – presude, unutar koje se nalazi ukupno devet presuda za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek.
