Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pored mnoštva vrlina i osobina lijepog ahlaka koje čovjek izgrađuje kod sebe kroz slijeđenje Allahove upute, a koje su neophodna poputnina na vjerničkom putu ka Allahu, Njegovoj blizini, milosti, oprostu i zadovoljstvu, u Kur'anu se, na nekoliko mjesta, spominje i osobina tzv. ”ihbata” (اخبات) o kojoj će biti riječi u ovom tekstu.
Ukoliko se vratim na etimologiju i jezičko značenje ove riječi, vidjet ćemo da termin ”ihbat” znači: ravnu i prostranu zemlju. Dok u šerijatskoj terminologiji, ovaj izraz znači: poniznost, skrušenost i potpunu pokornost Allahu, dž.š. U prenesenom smislu, to znači: spustiti se do zemlje zbog poniznosti i pokornosti Allahu, dž.š.
Može se također kazati da ”ihbat” znači odsustvo bilo kakvog vida neposlušnosti i okretanja leđa Istini. Jer, ukoliko se ljudska duša imalo uzdigne, to znači da u sebi ima primjese oholosti. Zato se nevjernička srca najčešće opisuju kao srca puna oholosti i sile, jer se ohole u odnosu na ibadet i pokornost Allahu, pa je suprotno ”ihbatu” – ”istikbar” (oholost).
Ova osobina spomenuta je u dva ajeta u suri El-Hadždž. U prvom ajetu dolazi: ”I da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur’an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona (fe tuhbite lehu kulubuhum). A Allah će vjernike, doista, na Pravi put izvesti.” (El-Hadždž, 54.) Zatim: ”Vaš Bog je jedan bog, zato se samo Njemu iskreno predajte! A radosnom viješću obraduj poslušne (el-muhbitin).” (El-Hadždž, 34.)
A osobine poslušnih su spomenute odmah u sljedećem ajetu iste sure: ”Čija srca, kad se Allah spomene, strah obuzme, i one koji strpljivo podnose nevolje koje ih zadese, i one koji molitvu obavljaju i koji, od onoga što im mi dajemo, udjeljuju.” (El-Hadždž, 35.)
Izraz ”ihbat” spominje se i u suri Hud u ajetu: ”Oni koji budu vjerovali i dobra djela činili i koji Gospodaru svome budu odani (ve ahbetu ila rabbihim) bit će stanovnici Dženneta, u njemu će vječno boraviti.” (Hud, 23.)
Osobina ”ihbata” – poniznosti i potpune pokornosti Allahu, spomenuta je i u hadisu koji prenosi Ibn Abbas, u kojem se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., učio ovu dovu: ”Gospodaru moj, pomozi me protiv mojih neprijatelja, a nemoj njih pomagati protiv mene, sačuvaj me spletki neprijatelja i uputi me i nauči kako ću se odbraniti od njihovih spletki, uputi me da činim dobra djela i olakšaj mi taj put, pomozi me protiv onih koji mi nasilje i nepravdu čine! Gospodaru moj, učini da Ti budem zahvalan na blagodatima, da Te stalno veličam i spominjem, učini me bogobojaznim, poniznim i pokornim Tebi (muhbiten ilejke)! Gospodaru moj, primi moje pokajanje, pobriši moje grijehe, uslišaj moju dovu, opskrbi me jasnim dokazima (na dunjaluku i na Ahiretu), podari mi istinoljubivost u govoru, uputi moje srce i očisti moje grudi od zavidnosti i zlobe!” (Tirmizi)
Uloga ”ihbata” u izgradnji islamske ličnosti.
”Ihbat” igra važnu ulogu u životu vjernika i ta osobina ostavlja mnoštvo pozitivnih tragova na njihov život.
Prvo, ”ihbat” čuva vjernike od upadanja u grijehe i od odazivanja na zov strasti. Snaga imana, čistoća vjerničke duše, neporočnost, pobjeđuju strast i sve njene oblike. Kada se to desi, onda je to dokaz postojanja ”ihbata” i uzdizanje na stepen ”smirene duše” (nefsul-mutmeinne). A ko uspije pobijediti strast on je blizak Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., a daleko od šejtana i njegovih pomagača i na njega se odnosi ajet: ”On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno pobijediti.” (El-Mudžadele, 23.)
Drugo, ”ihbat” jača volju kod vjernika u smislu da on snagom vjerničke volje spoznaje vlastite slabosti i nemar i pokušava ga pobijediti. ”Ihbat” mu ne dozvoljava da usljed nemara upadne u ono što je Allah zabranio.
Treće, ”ihbat” čini vjernika odlučnim i snažnim u smislu da ga nikakva prepreka na putu ka Allahu, niti bilo kakvo iskušenje, ne mogu baciti u očaj i depresiju i izazvati usamljenost i otuđenost. Iskreni vjernik i vjernica, bez obzira na mnoštvo prepreka i težinu iskušenja, nikada ne osjećaju da su sami na putu, kao što to osjećaju nevjernici. Vjernik osjeća da su meleci s njim na istoj stazi i on ne obraća pažnju na prepreke i iskušenja. On ide naprijed, čvrsto, odlučno i dostojanstveno, pa makar sām bio. Allahu bliski robovi, govorili su: ”Neka ti malobrojnost ljudi na Pravom putu ne izazove osjećaj usamljenosti i neka te ne obmane mnoštvo onih koji putem zablude i propasti koračaju.”
Četvrto, ”ihbat” odgaja vjernike na uzvišenim težnjama, tako da se oni ne osvrću mnogo na pohvale i kuđenje od strane ljudi. Ne raduju se pretjerano kada ih ljudi hvale, niti tuguju ako ih kude, jer su, uz Allahovu pomoć, pobijedili sujetu i jer su im srca osvijetljena imanom i oni su kušali slast istinskog vjerovanja. Ko je željan pohvala od ljudi i ko je pretjerano opterećen i tužan kada ga ljudi grde i kude, to je dokaz da je njegovo srce prekinulo vezu sa Allahom, da ne posjeduje istinsku spoznaju i iskrenu ljubav, da nije osjetilo slast vezivanja samo za Allaha i da se ne zna istinski pouzdati u Allaha.
Peto, ”ihbat” odgaja vjernike na način da nikada nisu zadovoljni sami sa sobom i da se stalno kore zbog onoga što su propustili od dobrih djela i zbog onoga što su uradili od loših djela. Vjernička duša ne prestaje sebe koriti. U tom smislu je ajet: ”I kunem se dušom koja sebe kori.” (El-Kijame, 2.)
Komentirajući ovaj ajet, Seid ibn Džubejr, r.a., rekao je: ”To znači da se vjernička duša kori i u pogledu dobra koje nije uradila i u pogledu zla i grijeha koje je učinila.” A Mudžahid je kazao: ”Vjernička duša se stalno kaje i sama sebi govori: zašto si uradila to i to, zašto nisi uradila to i to?”
Islamski učenjaci su kazali: ”Duša (nefs) je ogromna planina na putu ka Allahu i nema čovjeka a da se pred njim neće ispriječiti ta prepreka, samo što vjernici lahko savladaju tu prepreku, a nevjernici je ne mogu savladati. Osim što je ta ”planina” prepreka sama po sebi, na njoj se nalaze i mnoge druge prepreke, razne divlje zvijeri, drumski razbojnici i sl., koji pokušavaju presjeći put i vezu između čovjeka i Allaha. Ukoliko čovjek ne posjeduje poputninu i oružje koje se zove iskreno vjerovanje, ukoliko sa sobom nema svjetiljku jekina (istinskog ubjeđenja), koja se pali uljem ”ihbata”, onda će svaka od tih prepreka biti u stanju da mu presiječe put. A pored svega toga, na vrhu planine koja se zove ljudska duša ili nefs, stoji prokleti šejtan i plaši one koji pokušavaju i koji se trude da savladaju tu prepreku i osvoje planinu. I kada, uz Allahovu pomoć, uspiju u tome, odjednom se nađu na vrh planine i pred sobom ugledaju širok i ravan put, siguran i osvijetljen, put koji vodi u okrilje Allahove milosti i zadovoljstva.”
