Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vjerodostojnom hadisu je došlo da se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao Allahu, dž.š., od smutnje i fitne, ovim riječima: ”Gospodaru moj, daj mi snage da činim dobra a da ostavim loša djela, podari mi ljubav prema siromasima, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, a ako budeš htio iskušati ljude fitnom, onda mi, Gospodaru, uzmi dušu prije nego se fitna dogodi.” (Tirmizi)
U ovoj hutbi ćemo, kao i nekoliko prethodnih, govoriti o općoj smutnji i fitni čiji je plamen uveliko zahvatio islamski ummet. Naravno, voljeli bismo pisati o vedrijim temama, ali nas stanje fitne u kojoj muslimani danas žive, obavezuje da se ovoj temi maksimalno posvetimo i to iz dva razloga.
Prvo, jer je fitna, po islamskom učenju, gora od ubijanja. Ona rastače tkivo ummeta poput uznapredovalog karcinoma i ako se na vrijeme ne bude liječila, prijeti mu sigurna smrt i nestanak.
Fitna koja je danas zadesila muslimane uselila se u svaku muslimansku kuću i njene posljedice su zastrašujuće i krvave. Usljed slijeđenja strasti i vlastitih hirova, a ne Allahove upute, mada se svi zaklinjemo da slijedimo Kur'an i Sunnet, evidentno je razilaženje među muslimanima po svim pitanjima, podjele na razne grupacije, džemate i organizacije, nedostatak islamskog ahlaka i edeba, ostrašćenost, pristrasnost, želja da se dominira, da se pokaže učenost, da se muslimani koji nisu u našem džematu ponize, obezvrijede. Jedni druge lažemo, potvaramo i olahko tekfirimo, bavimo se čak tuđim nijetima i motivima i što je najgore jedni druge s takvim žarom ubijamo kao da time ne činimo zločin i grijeh, već Bogougodno djelo. Jednom riječju, stigla nas je ona narodna: ”Dabogda se o sebi zabavili!”
Nije daleko od istine ako kažemo da mi živimo u vremenu za koje je Abdullah ibn Mes'ud rekao: ”Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt kad bi samo bila na prodaju.”
Drugi, puno bitniji razlog pisanja ove hutbe jeste iskrena želja da, na temelju Kur'ana i Sunneta i prakse prvih, odabranih generacija muslimana, pokušamo ponuditi vodič koji će nam pomoći da sačuvamo vjeru i obraz u vrijeme fitne.
Kur'an kao univerzalna i svevremena Allahova Objava ima najbolji odgovor na ovo pitanje i nudi najefikasnije metode čuvanja i izlaza iz fitne. Zbog toga, bez obzira na težinu situacije, nema razloga za pesimizam i beznađe ukoliko poslušamo kur'ansko-sunnetske upute. Jer, ako pogledamo u povijest islama vidjet ćemo da su od same njegove pojave, islamski ummet potresala iskušenja i fitne, čak gore od fitne koja je nas zadesila, ali je islamski ummet, primjenjujući kur'ansko-sunnetsku metodologiju, nakon tih fitni izlazio jači i bolji, poput zlata kada se izvadi iz vatre, da bi se od njega odvojila patina i natruhe koje mu ne pripadaju i koje skrivaju njegov sjaj. Dok su, u isto vrijeme, kolovođe smutnje i fitne nestajali bez traga.
Kur'an je lijek za dušu i tijelo
Pišući o načinima izlaska iz fitne, islamski učenjaci su, bez izuzetka, na prvo mjesto stavljali povratak u okrilje Kur'ana i Sunneta. Vatru smutnje ništa bolje ne može ugasiti od našeg jačanja veze sa Allahovom objavom, Kur'anom, na pojedinačnom i kolektivnom nivou, a to podrazmijeva njegovo redovno učenje, proučavanje, razmišljanje o kur'anskim porukama, jer Kur'an je nezamjenjivi lijek i zaštita od svih vrsta strasti, sumnji i razilaženja. Što se više budemo družili s Kur'anom u našim životima će biti više bereketa, samilosti, međusobne ljubavi, razumijevanja, tolerancije, jedinstva, jer Kur'an oplemenjuje vjerničku dušu. Kur'an je ujedinio prve muslimane, koji su prije toga stoljećima živjeli u ratovima i krvnoj osveti, i od njih načinio vođe čovječanstva i neponovljivu zajednicu, pa kako da ne ujedini one koji se smatraju njihovim sljedbenicima, a koji su trenutno zapali u krizu i fitnu.
Tevba, istigfar i dova
Tevba ili pokajanje je suština islama. Ona je, kako je rekao imam En-Nevevi, ”jedan od najvažnijih stubova islama i prva stanica ka ahiretu”. Svi smo mi griješnici, a Allah voli one koji se kaju i traže oprosta za grijehe, zato je omogućio vjernicima povratak u okrilje Allahove milosti nakon posrtanja i griješenja.
Allah je milostiviji prema Svojim robovima od majke prema svome djetetu, kako je to lijepo kroz dovu izrazio pobožni učenjak, rekavši: ”Allahu moj, Ti znaš da je od svih ljudi moja majka najmilostivija prema meni, a ja znam da si Ti milostiviji prema meni od moje majke. Moja majka ne želi meni propast i kaznu, pa kako da mi Ti želiš propast i kaznu, a Ti si od milostivih najmilostiviji!”
A govoreći o veličini i vrijednosti dove kao ibadeta, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Vaš Gospodar je plemenit i stidi se, kada Njegov rob podigne ruke u dovi, da ih vrati prazne.” (Ebu Davud)
Ebu Hurejre, r.a., je govorio: ”Pojavit će se smutnje iz kojih neće biti spasa osim putem dove, i to poput dove koju upućuje utopljenik.”
Upozoravajući na pogrešan postupak onih muslimana koji su se u vrijeme fitne digli protiv emevijskog halife Abdulmelika i njegovog namjesnika Hadžadža ibn Jusufa, Hasan Basri je rekao: ”Hadžadž je Allahova kazna (vatra), pa ne pokušavajte Allahovu kaznu sprječavati (gasiti) svojim rukama, već budite pokorni Allahu i skrušeno Mu dove upućujte.” (Minhadž es-sunne, IV/527)
Teško onome ko je strast svoju za boga svoga uzeo
Mnogi su uzroci fitne, a jedan od najvećih je svakako slijeđenje strasti i pokvarena namjera. Na to aludira ajet: Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne opametite. (El-Džasije, 23.)
Strast toliko zasljepljuje da u tom stanju čovjek u zlu vidi dobro, a u dobru zlo. Posebno je opasno slijeđenje strasti, kada je riječ o vjeri, o pozivanju u islam na temelju strasti, a ne na temelju dokaza. Govoreći o islamskom načinu pozivanja ljudi u islam, koji, nažalost, fali mnogima od nas, Ibn Tejmijje je rekao: ”Ko naređuje dobro a zabranjuje zlo, on mora biti alim u pogledu onoga što naređuje i alim u pogledu onoga što zabranjuje, blag u naređivanju dobra i blag u odvraćanju do zla. Onaj ko nema znanja nije njegovo da se bavi onim što ne zna. Ako ima znanje a nije blag, on je poput doktora koji nema blagosti i koji se arogantno ponaša prema bolesniku ili poput učitelja koji je osor i grub, pa studenti od njega ne žele uzeti znanje.” I to je osobina onih koji su vjeru na svoj način interpretirali i u stranke se podijelili, kao što stoji u ajetu: A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došao dokaz jasni. (El-Bejjine, 4.). Ibn Tejmijje je također govorio: ”Slijeđenje hira u vjeri mnogo je opasnije od slijeđenja strasti (šehva).”
Odbacivanje pretjerivanja u vjeri i slušanje uleme
Na opasnost pretjerivanja u vjeri, koje odavno prati islamski ummet, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je u svom hadisu, rekavši: ”Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer je to uništilo one prije vas, natjeralo ih je da međusobno prolijevaju krv i da ohalale imetak jedni drugih.” (Ahmed, Ibn Madže, Nesai, Ibn Hiban, Hakim). Da bismo što bolje razumjeli opasnost i pogubnost pretjerivanja u vjeri i neispravno razumijevanje vjere (pretjerivanje je najčešće posljedica nerazumijevanja vjere), navest ćemo sljedeću predaju.
Naime, imam Muslim u svom Sahihu spominje predaju od Jezida el-Fekira koji je rekao: ”Bio sam impresioniran idejom i učenjem haridžija, pa sam odlučio da im se pridružim nakon što sa svojom skupinom obavim hadž. Na putovanju smo svratili u Medinu i kada smo ušli u džamiju zatekli smo ashaba Džabira ibn Abdullaha, r.a., kako drži predavanje okupljenim muslimanima. U jednom trenutku spomenuo je stanovnike Džehennema koji će izaći iz vatre, pa sam mu prišao i rekao: ‘O ashabu Allahovog Poslanika, šta to ti pričaš, a Allah je u Kur'anu objavio: Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u vatru ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. (Ali Imran, 192.); i objavio je: Kad god pokušaju da iz nje iziđu, bit će u nju vraćeni. (Es-Sedžda, 20.). Na to me je Džabir upitao: ‘Učiš li ti Kur'an?’ Odgovorio sam: ‘Učim!’ Zatim je rekao: ‘U Kur'anu se spominje posebno mjesto ili stepen (mekamun mahmud), koji je Allah podario Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a to je mogućnost šefa'ata ili zauzimanja za griješne muslimane, putem kojeg će Allah izvesti iz vatre koga bude htio.’ Nakon toga je detaljno opisivao Sirat ćupriju i prelazak ljudi preko nje. Zatim izlazak iz vatre velikih griješnika koji su u osnovi bili vjernici i njihovo kupanje u džennetskoj rijeci, pa kad sam se vratio kući rekao sam skupini haridžija: Teško vama, zar vi smatrate da ovaj šejh (Džabir, r.a.) laže na Allahovog Poslanika, a.s.!?’ I napustili smo tu skupinu, svi, osim jednog čovjeka.”
Ovaj hadis je dokaz da muslimani moraju slijediti put prvih generacija u razumijevanju vjere, odnosno da moraju slijediti ulemu, islamske učenjake u svakom vremenu, jer su učenjaci nasljednici Allahovih poslanika. Skupina ljudi iz hadisa pogrešno je shvatila kur'anske ajete o stanovnicima Džehennema i smatrala je da oni koji jednom uđu u vatru nikada iz nje neće izaći. I kad su čuli učenjaka, odnosno ashaba Džabira, r.a., šta priča, to je kod njih porodilo sumnju, a sumnja je ta koja raspaljuje vatru fitne nakon čega su takvi ljudi spremni ratovati protiv neistomišljenika. I ovo je dokaz da nije dovoljno imati samo dobar nijet, već treba razumjeti vjeru i kada se istina na temelju dokaza objasni, treba bezuslovno prihvatiti istinu a ostaviti sumnje, rasprave i sukobe.
Kada mu se iznesu dokazi i kada sazna istinu, musliman treba postupiti onako kako je postupio Zubejr, r.a., kada se, usljed strašne fitne, sukobio sa Alijom, r.a., u Bici kod deve.
Imam Bejheki bilježi predaju od Harba ibn Ebi Esveda ed-Duelija da je rekao: ”Kada se Alija, r.a., približio sa svojom vojskom Talhi i Zubejru i kada su dvije vojske stale jedna naspram druge, Alija, r.a., je izašao pred vojsku na svom konju i uzviknuo: ‘Ja sam Alija ibn Ebi Talib! Zovite mi Zubejra ibn Avama!’ Ubrzo je Zubejr izašao u susret Aliji i prišao mu toliko da su se vratovi njihovih konja dodirivali. Onda je Alija, r.a., upitao Zubejra, r.a: ‘Zubejre, zar ti ne voliš Aliju ibn Ebi Taliba?’ Zubejr je odgovorio: ‘Kako da ne volim svoga amidžića i brata u vjeri?!’ Na to mu je Alija, r.a., rekao: ‘Sjećaš li se Zubejre riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućenih tebi: -Tako mi Allaha, borit ćeš se protiv Alije i učinit ćeš mu zulum. Zubejr je odgovorio: ‘ Sjećam se dobro tih Poslanikovih riječi, samo što sam ih bio zaboravio dok me evo ti nisi upozorio na njih. Tako mi Allaha, neću se boriti protiv tebe.’ I Zubejr, r.a., je istog trenutka napustio poprište bitke razdvajajući safove svoje vojske.”
Provjeravanje vijesti i čuvanje jezika
Nije džaba rečeno: ”Vijest mijenja svijest”. Širenje glasina, poluistina ili pak neistina i dezinformacija je također jedan od najlakših i najbržih načina širenja fitne i smutnje među ljudima. Zbog toga nam Allah, dž.š., u Kur'anu naređuje: O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete. (El-Hudžurat, 6.). A pošto je ljudski jezik glavni ”krivac” za širenje dezinformacija i inače sijanje smutnje, islamski izvori poseban akcenat stavljaju na čuvanje jezika, a naročito u vremenu smutnje.
Prenosi se da je Abdullah ibn Amr ibn As pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što im je govorio o fitni, kako da se ponaša u vrijeme fitne, pa mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Drži se svoje kuće, čuvaj svoj jezik, drži se onoga što znaš, a ostavi ono što ne znaš i brini se o svojim a ne o tuđim problemima.” (Ahmed, Ebu Davud).
Drugom prilikom Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Pojavit će se smutnje i fitne koje neće poštedjeti nikoga, a oni koji budu ubice u tim smutnjama završit će u Džehennemu. U vrijeme smutnji i fitni jezik će biti opasniji od sablje.” (Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Ibn Madže). To znači da će svaki govor mržnje među muslimanima, vrijeđanje, ogovaranje, podsticanje na ubistvo muslimana, proglašavanje nevjernicima biti gori od sablje. Ta, zar mi nismo svjedoci istinitosti ovog hadisa?!
Glas imana mora nadjačati glas fitne
I na kraju, želimo skrenuti pažnju na jedno vrlo efikasno oružje u borbi protiv smutnje, a to je unutrašnji glas imana, glas vjere kojeg putem spomenutih i nespomenutih ibadeta moramo stalno jačati, jer je to naš kontrolor i čuvar, uz Allahovu pomoć. Svako od nas dobro zna kakav mu je nijet i namjera kad raspravlja sa drugim muslimanima i šta želi postići iznoseći i protežirajući svoje stavove. Ako je to samo želja da se suprotstavi oponentu, da se dokaže privrženost nekom džematu, šejhu, ili pak da se time želi steći zadovoljstvo murida, slijepih sljedbenika, pa makar se izazvala ne znam kakva smutnja, i makar to bilo u koliziji sa istinom, onda je to jasan znak da je unutrašnja kontrola slaba i da je zakazala. Jer, ako je unutrašnji kontrolor jak, ako je veza sa Allahom jaka i stalna, onda i najmanji grijeh prema bratu muslimanu unosi nemir u dušu i glas imana tjera vjernika da se izvine, da traži halala, da prizna grešku. Osim toga, taj unutrašnji glas i osjećaj zahtijeva od muslimana da voli drugog muslimana, da mu želi samo dobro i da je spreman preći preko uvreda i ne uzvraćati na uvrede istom mjerom, jer mu glas imana stalno govori: ”Boj se Allaha, zar imaš hrabrosti sresti Allaha na Sudnjem danu sa uvredom brata muslimana!”
Dunjaluku je suđeno da prođe i propadne i propast će. Ostat će ono što smo pohranili od dobrih ili loših djela, da s njima sretnemo Allaha na Sudnjem danu. Zato maksimalno moramo jačati našu unutrašnju kontrolu, naš iman, i truditi se da popravljamo a ne da kvarimo naše bratske odnose.
Stoga poslušajmo savjet našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji nam poručuje: ”Hoćete li da vas obavijestim o onome što je bolje od dobrovoljnog namaza, posta, sadake i naređivanja dobra a sprječavanja od zla?” Ashabi su odgovorili: ”Hoćemo, Allahov Poslaniče!” Tada im je on rekao: ”To je popravljanje međumuslimanskih odnosa; kvarenje međumuslimanskih odnosa brije, ne kažem da brije dlake, već vjeru.” (Ebu Davud, Tirmizi).
