Endelus: Soko Kurejšija

992

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ebu-Dža'fer el-Mensur je pitao svoje ljude:

“Ko je soko Kurejšija?”

Rekli su:

“Emiru-l-mu’minin”.

Rekli su mu to misleći da pita zato što bi se to trebalo odnositi na njega. To je značilo: Džafer, onaj koji ima vlast, i koji zaustavlja pobune, i koji…

Odrekao im:

“To nije tačno”.

Pa su rekli:

“Muavija”.

“Ne, nije ni on.”

“Pa ko je?”

Rekao je:

“Abdurrahman ibn Muavija”.

Abdurrahman je obilježio historiju Endelusa.

To je čovjek koji je pobjegao i tako izbjegao pogubljenje. Čovjek čiju su glavu tražili i za kojim je bila potjera. Uspio je prebroditi sva iskušenja i sâm, bez vojske, uspostaviti vlast i zavladati cijelim Endelusom. I ne samo to. U vrijeme njegove vladavine je podignuto 25 buna i sve ih je uspio smiriti.

Ibn-Hajjan ga Opisuje:

“Imam Abdurrahman je bio čovjek velikog uma, potpune blagosti, širokog znanja, velike odlučnosti. Nije se borio ni protiv jednog neprijatelja a da ga nije porazio, niti je napao ijedno mjesto a da ga nije osvojio. Bio je hrabar, neustrašiv, opasan, nezaustavljiv, nije se prepuštao odmoru, niti je uživao u spokoju. Nije stvari prepuštao drugima, a bio je plemenit, veliki političar, oblačio se u bijelo i obilazio bolesnike. Pratio je dženaze, bio na džumama i Bajramima, klanjao sa ljudima i sâm bio hatib. Mobilizirao je vojske, pobadao bajrake, a njegova vojska je brojala 100 hiljada konjanika. Uspio je osnovati emevijsku državu u Endelusu nakon što je ta država propala na istoku”.

Abdurrahman ed-Dahil je bio čuven po jačini volje i duhovnoj snazi.

Učenjaci su rekli: “Ko se bude čvrsto držao islama – njemu pripada pobjeda, a ko se ne bude držao islama – tada pobjeda pripada jačem”.

Abdurrahman se pouzdao i oslanjao samo na Allaha. Trudio se koliko je god mogao. I uspio.

Početak događaja koji govore o Abdurrahmanu vezuje se za vrijeme još prije njegovoga rođenja.

Rođen je u Šamu 113. godine po Hidžri.

U to vrijeme su se zbivali krupni događaji unutar islamske države. Ali, ne u njenom centru. Na krajnjem istoku. Kao što su se zbivale i na krajnjem zapadu, u Endelusu.

Na krajnjem istoku, a u toku vladavine Emevija, kad je Horosanom upravljao namjesnik Nasr ibn Sejjar, halifa islamskog ummeta bio je Velid ibn Jezid, ogrezao u grijesima i porocima. Vrijeme je trošio na udovoljavanju strastima.

Islamski historičari kažu da je vladavina Velida ibn Jezida bila početak propasti Emevija. On je taj koji je izdao i upropastio slavu svojih predaka.

Na scenu stupaju Abbasije. Počinju djelovati na krajnjem istoku. Tu su imali sljedbenike i pomagače. Njihov pokret je poveo Ebu Muslim el-Horosani. Njegovo ime ostat će u historiji islama. On je Abbasijama utro stazu koja ih je dovela do vlasti.

Ebu Muslim je počeo okupljati abbasijske pristalice u Horosanu. Nasr ibn Sejjar šalje poruku halifi Velidu. Obavještava ga o velikoj opasnosti i pogubnosti tih okupljanja. Traži da mu pomogne da se obračuna sa pobunjeničkim skupinama.

Velid ibn Jezid na to ne obraća pažnju. Niti je mogao išta ozbiljnije učiniti. On je robovao svojim strastima.

Emevije su osjećale da im prijeti opasnost. Jezid ibn Velid ibn Abdulmelik je, 125. godine, ustao protiv halife Velida i ubio ga. Počinje obračun unutar samih Emevija. I to je pomoglo njihovim neprijateljima.

Sulejman ibn Hišam se digao protiv Jezida ibn Velida u Ammanu, Mervan ibn Abdullah ibn Abdulmelik – u Humsu, a Mervan ibn Muhammed – u Ermeniji. Svaki je tvrdio da želi osvetiti ubijenog halifu. Jezid ibn Velid je umro nakon šest mjeseci, u vrijeme kad je Mervan ibn Muhammed krenuo na Damask da bi osvetio “voljenog halifu”. I, pošto je islamska država bila bez halife, a Mervan osvojio Damask, on je postao novi halifa.

Jezidov brat Ibrahim ibn Velid se digao protiv Mervana ibn Muhammeda. Mervan je potukao njegove pristalice nakon 70 dana. Potom se protiv Mervana diže Abdullah ibn Alijja ibn Ebu Talib, ali ga je halifa Mervan porazio i ubio.

Uz pomoć mnogobrojnih muslimana Šama, diže se i Sulejman ibn Hišam. Ali, i on doživljava istu sudbinu kao i njegovi prethodnici.

I, dok su trajali ovi obračuni, abbasijski vođa Ebu Muslim el-Horosani koristi priliku i, 130. godine, osvaja Merv, na krajnjem istoku. Pokušava mu se suprotstaviti Nasr ibn Sejjar. Zakratko je odgodio pad Emevija. On umire 131. godine.

Ebu Muslim napreduje sa svojom vojskom. Na njenom čelu je bio abbasija Abdullah ibn Alijj. On je sa vojskom stigao u Irak. Tu je počela bitka između Emevija i Abbasija. Pobijedio je Abdullah ibn Alijj. Odatle kreće prema Šamu. Tadašnji halifa Mervan ibn Muhammed bježi u Harran, a zatim u Kinsirrin, a onda u Hims.

Kad su stanovnici Himsa vidjeli koliko je malo vojske ostalo uz halifu, rekli su:

“Nismo vidjeli većeg slabića od ovog čovjeka!”

Ustali su protiv njega. Ali, Mervan je bio dovitljiv. Nije se dao prevariti. Pripremio im je zasjedu, porazio ih i vratio se u Damask. Za namjesnika Damaska postavlja Velida ibn Muaviju ibn Mervana.

Abdullah ibn Alij osvaja Damask i ubija Velida. Halifa Mervan bježi u Jordan, pa u Palestinu, pa u Egipat. U stopu ga prati Abdullah ibn Alij. U mjestu Bosir, u Egiptu, zametnula se velika bitka između Abbasija, pod vođstvom Abdullaha ibn Alija, i Emevija, pod Mervanovim vođstvom. Trajala je deset dana i završena je tako što je Abdullah ubio Mervana. Time se i završila vladavina emevijske dinastije, a na vlast dolaze Abbasije. Vlast preuzima Sefah Ebu Abbas. Naređuje potjeru za Emevijama i njihovo ubijanje.

Sulejman ibn Alij, namjesnik u Basri, naređuje ubijanje Emevija u Basri. Njihova tijela su bacana po ulicama; da ih psi jedu.

Među Emevijama je posebno bila tražena glava Abdurrahmana ibn Muavije ibn Hišama ibn Abdulmelika. Zato je prebjegao u Magrib.

To je taj Ed-Dahil s početka ovoga poglavlja naše knjige.

Već je rečeno da je rođen u Šamu 113. godine. Tu je i odgojen. Na vladarskom dvorcu je dobro savladao ratne vještine. Bio je i priznat pjesnik. Poznati su njegovi stihovi o rodnom Šamu, koji nikako nije mogao zaboraviti i u koji se želio vratiti. Sa familijom je pobjegao u selo Furat i tu se nastanio. To je bilo 132. godine.

Abdurrahman je opisao događaj koji je uslijedio:

“Bio sam u selu. Imao sam bolest očiju, pa sam sjedio u sobi bez svjetlosti. Moj sin Sulejman se tu igrao. Imao je samo četiri godine. Izišao je iz sobe i brzo se vratio prestrašen i uplakan. Objesio mi se oko vrata i nije se odvajao. Izišao sam da vidim šta ga je prepalo i ugledao zastrašujući prizor koji je stanovnike sela podigao na noge – mnoštvo crnih zastava preplavilo je selo Furat. Čuo sam glas mlađeg brata:

‘Brate, spasavaj se, ovo su crne abbasijske zastave!’

Uzeo sam nešto novca i potrepština za put i poveo mlađeg brata. Sestre sam obavijestio kuda sam naumio i rekao im da mi se kasnije pridruže. Pobjegao sam i sakrio se u neku osamljenu kuću. Nije dugo prošlo, a konjanici su opkolili kuću. Nisu primijetili ništa sumnjivo i otišli su. Nakon toga je jedan od mojih sluga otkrio Abbasijama gdje sam i oni su opet krenuli prema kući. Poveo sam brata. Bacili smo se u rijeku Furat. Abbasijski vojnici su nas dozivali sa obale govoreći da nam neće ništa. Moj brat se vratio. Ubili su ga na obali, a imao je samo 13 godina. Ja sam uspio pobjeći potjeri. Skrasio sam se u Magribu. Tada je Magribom vladao Abdurrahman ibn-Habib el-Fihrijj, koji je pobjegao iz Endelusa. On nije priznao Abbasije, tako da je Afrika ostala samostalna”.

Emevije su iz Endelusa bježali u Afriku. Posebno ih je mnogo došlo u Kajrevan, u Tunisu. Sada se Abdurrahman el-Fihrij, koji nije priznao Abbasije, pobojao da bi mu Emevije mogli preoteti vlast. I on ih je počeo ubijati. Ubio je i dvojicu sinova Velida ibn Jezida. Tražio je i Abdurrahmana ed-Dahila. Nakon što je pobjegao sa istoka, Abdurrahman ed-Dahil je morao bježati i sa zapada. Pobjegao je u Libiju i skrasio se kod Berbera, u kući Ebu Kurre el-Berberiija.

Nije se otkrivao do 136. godine.

Znao je da je Endelus u rukama plemena Fihrij, da ga drži Jusuf ibn Abdurrahman el-Fihrij. Poslao je svoga pouzdanog slugu Bedra da izvidi stanje u Endelusu. On se upoznao sa dvojicom pristalica Emevija, Ubejdullahom ibn Osmanom i Abdullahom ibn Halidom. Rekao im je za Abdurrahmana, unuka emevijskog halife, i tražio da mu pomognu da dođe u Endelus i uspostavi vlast pod emevijskim bajrakom. Oni su se složili. Počeli su okupljati emevijske pristalice.

Poput požara, jugom Endelusa se širila vijest o Abdurrahmanu ed-Dahilu. Povećao se broj njegovih pristalica. Već ih je bilo čitavo mnoštvo. Oni šalju izaslanika Abdurrahmanu. Obavještavaju ga da je sve spremno i da može doći. Izaslanik je krenuo u lađi koja je bila namijenjena Abdurrahmanovom povratku. Susret je dogovoren kod Gibraltara. Kad je izaslanik stigao do obale, zatekao je Abdurrahmana u namazu. Nakon upoznavanja, krenuli su lađom prema Endelusu. Bilo je to 138. godine.

Abdurrahman je doputovao u grad Elvira. Pristalice Emevija su se počeli okupljati oko njega.

Tada se zbio događaj koji je važno spomenuti. Amir el-Bedrij i njegov sin su se digli protiv Fihrija. On ih je porazio i garantirao im sigurnost ako se predaju. Kad su to učinili, ubio ih je. To je bilo u potpunoj suprotnosti sa islamom. Narod se pobunio protiv toga. Uz to, spustila se takva kiša da je usmrtila mnogo Fihrijeve vojske.

Sumejl je, pak, osjećao opasnost sa više strana.

S juga su prijetile Emevije, koji su se okupljali oko Abdurrahmana ed-Dahila.

Na sjeveru je bio gotski vojskovođa Alfons.

S treće strane, kompletno stanje u Endelusu je bilo krajnje nestabilno.

Zato je Sumejl ponovo sklopio savez sa Jusufom. Okupili su vojsku u Kordovi. Na putu do Kordove, Sumejl predloži Jusufu da odmah – dok se vijest o njihovom savezu i pohodu nije proširila cijelim Endelusom – napadnu Abdurrahmana i da ga ubiju ili protjeraju. Jusuf je to odbio. Namjeravao se skrasiti u Toledu i obaviti pripreme za obračun sa Abdurrahmanom. Sumejlu je preostalo da se složi s takvim planom.

S Abdurrahmanom je, kad je krenuo prema Rejju, bilo 600 ljudi. Upravitelj Rejja ga je prihvatio i pristao da mu bude pomagač. Zatim se uputio prema Sidoniji, Morou, Malagi, Rondi i drugim gradovima. Svi su mu iskazivali poslušnost i pokornost. Potom Abdurrahman kreće ka glavnom gradu juga, Sevilji, kojom je upravljao zagriženi nacionalist Jemenac Ebu Sabbah el-Jahsubij. Kad je Ebu Sabbah uvidio da je bitka neizbježna, priklonio se Abdurrahmanu.

Time je jug Endelusa iskazao lojalnost Ed-Dahilu i on se zapućuje prema glavnom gradu Kordovi.

Sumejl i Jusuf su opremali vojsku.

Bilo je tako da su dvije vojske u isto vrijeme napustile Sevilju i Kordovu. Između njih je bila rijeka. Sumejl i Jusuf su s vojskom išli sjevernom obalom, a Abdurrahman južnom.

Kad su se ukazali jedni drugima, bio je 9. zu-l-hidždže 138. godine, Dan Arefata.

Abdurrahmanova vojska je bila malobrojnija i dobro naoružana, ali im je ponestalo hrane. Fihrij je to uočio i svojima naredio da zakolju deve na obali kako bi to vidjeli oni na drugoj strani rijeke.

Na tom mjestu rijeka nije bila duboka. Ed-Dahil je htio započeti i okončati bitku prije nego što se redovi njegovog neprijatelja konsolidiraju.

Imao je brzog konja. Na njemu su mu Jemenci zavidjeli. Govorili su:

“Taj čovjek jaše na brzom konju i bojimo se da će – ako budemo poraženi – pobjeći i ostaviti nas!”

Ed-Dahil je zapazio njihovo nepovjerenje, pa je rekao Ebu Sabbahu:

“Ovaj konj je nestašan i brz. Želim ga zamijeniti za tvoga konja”.

O razmjeni se pročulo među vojskom, pa su rekli:

“Ovaj čin ne podsjeća na izdaju, niti Ed-Dahil podsjeća na čovjeka koji želi pobjeći sa bojnog polja!”

Prvoga dana Bajrama, u samu zoru, naredio je Ed-Dahil da vojska krene na drugu obalu. Vojska na drugoj strani je bila iznenađena. Započela je žestoka bitka. Izginulo je mnogo muslimana koji su bili na strani Jusufa Fihrija. Ed-Dahil je izvojevao svoju prvu pobjedu. Ona će ga dovesti na prijestolje u Kordovi.

Sumejlovi i Jusufovi vojnici su se dali u bijeg. Ed-Dahilova vojska je krenula u potjeru. Ali, na scenu stupa Ed-Dahil. Naređuje vojnicima da odustanu od potjere. Oni su, u čudu, upitali zašto. Odgovorio je:

“Istina je da su nam oni neprijatelji, ali zar nije bolje da pridobijemo njihova srca i da nam pomognu protiv onoga ko nam je veći neprijatelj od njih!?”

Znali su da misli na Gote na sjeveru Endelusa.

To je bilo prvi put da muslimani nisu počinili odmazdu nad poraženim muslimanima.

Ebu Sabbah je nakon bitke okupio ljude iz Jemena i rekao im:

“Zašto ne bismo ubili Ed-Dahila i tako postigli dvostruku pobjedu?”

Oni su to odbili. Vijest o namjeravanoj pobuni je došla i do Ed-Dahilovih ušiju. On je bio svjestan da bi – ako bilo šta pokuša učiniti protiv Ebu Sabbaha – izazvao i njegove sunarodnike. Zato je mudro prešutio Ebu Sabbahov postupak.

Naredio je pokret prema glavnom gradu Kordovi. Ispred grada je zaustavio vojsku i zabranio ulazak u Kordovu. Poslao je izaslanike da u gradu obznane da Kordovu može napustiti ko god to želi, a ko želi ostati – može ostati i ništa mu neće biti.

“Mi nismo došli da vas ubijamo, već samo da vratimo vlast Emevijama!”

Time je uspio osvojiti mnoga srca. Mnogi su mu se priključili. Tako je Kordovu osvojio bez poteškoća.

Jusuf el-Fihrij, bivši vladar Endelusa, pobjegao je u Toledo i tu počeo okupljati nove snage. Isto je učinio i Sumejl u Haenu. Potom su se dvije vojske opet ujedinile i krenule prema Kordovi. Ed-Dahil im je sa vojskom krenuo u susret.

Jusuf el-Fihrij je namjeravao opkoliti Kordovu, pa je poslao svoga sina da napadne sa druge strane. Njegov sin Ebu Zejd je uspio upasti u Kordovu, opkoliti dvorac i zarobiti Ebu Osmana, kojeg je Ed-Dahil ostavio kao upravitelja Kordove. Kad je to javljeno Ed-Dahilu, između vraćanja u Kordovu i borbe sa Fihrijevom i Sumejlovom vojskom, odlučio se za borbu i nastavio je do Alvera. Na tom mjestu je došlo do sukoba između dviju vojski. Sumejl je osjetio da neće moći izići nakraj sa Ed-Dahilom, pa je predložio pregovore. Predat će se Ed-Dahilu ukoliko će Sumejl i Jusuf ostati na slobodi i da im se ne oduzima imetak. Ed-Dahil je to prihvatio, ali je i on postavio svoj uvjet – da, kao zalog nagodbe, Jusufovi sinovi Ebu Esved i Abdurrahman ostanu i da svakog dana dođu poselamiti se s Ed-Dahilom kako bi bio siguran da nisu pobjegli i da im otac ne namjerava okupljati vojsku protiv njega. I to je prihvaćeno.

Nadaleko se proširila vijest o velikom uspjehu Abdurrahmana ed-Dahila, pa su se Emevije, koji su bili pobjegli pred najezdom Abbasija, počeli vraćati u Endelus.

Islamski historičari navode da bi već tada – da Abdurrahman nije uspio učvrstiti vlast – u Endelusu nestalo islama. To je bilo 140. godine po Hidžri.

Hidžru u Endelus je, sa dvadesetak uglednih Emevija, učinio i Omer el-Mervanij. Ed-Dahil se obradovao njihovom dolasku. Dočekao ih je sa najvećim počastima i smijenio namjesnika Sevilje Ebu Sabbaha, a na njegovo mjesto postavio Abdulmelika ibn Omera. Abdulmelikovog sina Omera je imenovao namjesnikom u gradu Moreon.

Jusuf Fihrij je, 141. godine, ponovo pobjegao i sakrio se na zapadu Endelusa, u gradu Merida. Kad je Abdurrahman pitao Sumejla za njega, odgovorio je da ništa ne zna. Abdurrahman je bio uporan. Sumejl je prkosno odgovorio:

“Tako mi Allaha, da je ispod mojih nogu, ne bih ti ga otkrio, a ti čini šta hoćeš!”

Abdurrahman je zatvorio Sumejla i Jusufove sinove.

Jedan od njih je uspio pobjeći.

Endelus: Sukob Emevija i Abbasija IX

Endelus: Međumuslimanski sukobi VIII

Endelus: Velika bitka kod Poatjea VII

Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI

Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V

Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV

I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III

Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II