Profesore Begleroviću, Komentar tahavijske akide nije vehabijsko djelo, jer je napisano nekoliko stoljeća prije Muhammeda ibn Abdul-Vehaba

1579

Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ

Izlazak iz štampe knjige Vjerska učenja islama, komentar tahavijske akide, poznatog hanefijskog učenjaka Ibn Ebi el-Izza e-Hanefija izazvao je burne reakcije u našoj javnosti. Među onima koji su našli za shodno da reagiraju na spomenuto djelo, bio je i dr. Samir Beglerović, profesor akaida na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Naime, profesor Beglerović je u časopisu Stav od 17. 3. 2016. (str. 26-27) objavio članak bombastičnog i nadasve provokativnog naslova “Istinski skandal, knjiga koja spaljuje duh i razum”, u kojem se kritički osvrnuo na spomenuto djelo.

Želim odmah naglasiti da cijenjeni profesor ni u kojem slučaju nije predmet mog interesiranja; neke dijelove njegovog teksta navest ću samo s ciljem da javnosti skrenem pažnju na jedan način mišljenja, interpretacije i tumačenja temeljnih vjerskih načela koji postoji među bošnjačkom vjerskom inteligencijom i kako je profesor Beglerović zapravo izdanak takve škole mišljenja i reprezentativni primjer tog diskursa, a koji se našoj, bošnjačkoj javnosti pokušava predstaviti kao jedini baštinik izvornog, odnosno tradicionalnog islamskog učenja.

Islamski edeb ne dozvoljava mi da i pomislim, a kamoli da kažem, kako profesor Beglerović u svom tekstu svjesno izbjegava i skriva naučne činjenice,  ali bih se zato usudio kazati da profesoru Begleroviću zasigurno treba još mnogo istraživanja o vjerskoj misli Bošnjaka.

Spomenuta knjiga, koja se pojavila u štampi u izdanju Rijaseta Islamske zajednice u BiH, jeste komentar na tahavijsku akidu ili tahavijsku poslanicu, koju je napisao znameniti islamski učenjak Ibn Ebi el-Izz el-Hanefi. Inače, njegov komentar ocijenjen je kao jedan od najboljih komentara tahavijske akide od strane velikog broja bošnjačkih alima, među kojima je bio i uvaženi dr. Ahmed Smajlović. Upravo je ovo djelo i štampano iz razloga što je želja dr. Smajlovića bila da se ono prevede na naš jezik, jer ga je smatrao jednim od najboljih djela iz oblasti akide, islamskog vjerovanja.

Međutim, za razliku od dr. Smajlovića, za profesora akide na FIN-u, dr. Samira Beglerovića, ovaj komentar tahavijske akide jeste “knjiga koja spaljuje duh i razum”, dok je prijevod ove knjige po njemu “korak unazad”, kao i “otvoreno podcjenjivanje intelektualnosti”. Beglerović se nije zadržao na spomenutim (dis)kvalifikacijama i obezvrjeđivanju ovog djela, već je u jednom trenutku samouvjereno ustvrdio da ”Ibn-Ebi el-Izz i njegovo djelo objedinjuje sve što je suprotno stvarnoj mudrosti srca i autentičnom znanju”. A zatim je profesor Beglerović izustio sljedeću rečenicu (i ostao živ): ”Djelo imama Tahavija manifestirano je u oblasti poslaničke tradicije (hadisu), a ne u oblasti vjerovanja (akaid)”.

Ukoliko bismo gornje Beglerovićeve izjave razumjeli kao dio njegovog intelektulanog promišljanja, pa makar se ne slagali sa njim i makar takvo promišljanje ne odgovaralo istini, zasigurno se njegove uvrede, koje ćemo u nastavku spomenuti, a koje su izrečene na račun spomenutog djela i njegovog autora, ne mogu nikako smatrati dijelom ozbiljnog i objektivnog naučnog promišljanja. Beglerovićev tekst inače obiluje uvredama i neistinama, a ja ću, zbog prostorne skučenosti, spomenuti samo neke od njih.

Profesor Beglerović u jednom dijelu svoga teksta, za Komentar tahavijske akide, kaže da je “lažna deklaracija pripadnosti jednoj tradiciji” (hanefijskoj), da autoru tog djela, Ibn Ebu el-Izzu “akaid nije bliska oblast”, da “omalovažava neistomišljenike, a najveći broj uvreda upućuje Ibn-Arebiju”. Također je iznio neistinu kada je kazao da je suština spomenutog djela: “Zabranjivanje svakog odgovornog mišljenja – čovjek ne treba misliti već samo vjerovati, što nas vraća na uvodni dio i anahrono opredjeljivanje autora za sukob između vjere i razuma.”

Ipak, u najveće optužbe i neistine spada to što Beglerović, krajnje ishitreno i nepromišljeno, za ovu knjigu tvrdi da je izvor ekstremizma i da podstiče na ubistvo, te tako unosi nemir među muslimane ovih prostora. Beglerović veli: “Ipak, u ovom djelu posebno straši te unosi dodatni nemir prezentacija cijelog niza stranica muslimanima Bosne koji žive u 21. stoljeću na kojima se detaljno pojašnjavaju slučajevi u kojima je ‘opravdano’ kvalificirati nekoga nevjernikom, ubiti nekoga, a sve ako ne vjeruje baš onako kako autor smatra da to treba, te koji će na osnovu autorovog ‘odabira’ biti smješten u raj ili pakao”. I na osnovu toga, profesoru Begleroviću je bilo ”lahko” otkriti i zaključiti kako je zapravo Komentar tahavijske akide, “vehabijska knjiga”, iako je napisana nekoliko stoljeća prije pojave Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, pa je, stoga, sami prijevod knjige, po njemu, “nagovještaj službenog uvođenja te legitimiranja puritanskog (selefijsko-vehabijskog) pravca unutar savremenog bosanskog društva”.

S obzirom da ovaj dio Beglerovićevog teksta sadrži mnoštvo neistina, na njega ću se osvrnuti kroz nekoliko tačaka.

Prvo, Beglerović bi morao znati, kad iznosi tako teške uvrede na djelo i autora, da on, ustvari, iznosi te uvrede na najveće bošnjačke vjerske autoritete, tačnije, na Hasana Kafiju Pruščaka. Svima je poznato da je Pruščak jedan od najvećih vjerskih autoriteta ovih prostora i vjerovatno ne postoji alim sa ovih prostora o kome se toliko pisalo, govorilo i čija su djela bila toliko izučavana, prevođena, i kod nas i izvan naših granica, kao što je Hasan Kafi Pruščak i njegov bogati naučni opus. Pruščak je iza sebe ostavio mnogo djela, a jedno od najpoznatijih jest upravo njegov komentar na tahavijsku akidu, koji se zove Nurul-jekin (Svjetlo ubjeđenja). Ovo djelo je na neki način sažetak komentara El-Izza, upravo onoga o kome je Beglerović kazao to šta je kazao. Na mnogo mjesta Pruščak doslovno prenosi Ibn Ebi el-Izzov govor, dok ga na drugim mjestima komentira i pravi sažetak. Naravno, Pruščak također svojim riječima tumači govor imama Tahavije, ali prethodno spomenute činjenice bile su razlog da istraživači koji su se bavili Pruščakovim djelom kažu, da se ”Hasan Kafija pišući ovo djelo, prije svega i, gotovo u potpunosti, oslanja na Ibn Ebi el-Izzov komentar. Kafija prenosi kompletne pasuse iz spomenutog komentara, a da uopće ne ukazuje na to. Tako sam došao do zaključka da ovaj Kafijin komentar predstavlja skraćenu verziju Ibn Ebi el-Izzovog komentra …”[1]

Dakle, onog trenutka kada profesor Beglerović kaže za navedeni komentar da “spaljuje duh i razum”, da “otvoreno potcjenjuje intelektualnost” i”objedinjuje sve što je suprotno stvarnoj mudrosti srca i autentičnog znanja”, on to ustvari kaže za Pruščaka iako možda ni sām toga nije svjestan. I ne samo za Pruščaka, nego i za sve njegove vjerne učenike, poput Mustafe Pruščaka, te za sve muderrise ovih prostora koji su cijenili i njegovali učenje i mišljenje ovog našeg velikog alima.

Iz tog razloga sam na početku i rekao da mu treba još mnogo mukotrpnog izučavanja vjerske misli muslimana ovih prostora kako ne bi upadao u zamku i izjavljivao stvari koje ne dolikuju učeniku medrese i studentu, a kamoli profesoru islamskih nauka.

Na koncu, paradoksalno je da profesor Beglerović govori o tome kako autor spomenutog djela, Ibn Ebi el-Izz, omalovažava neistomišljenike, dok iz Beglerovićevog pera sipaju uvrede i potvore na islamske autoritete. I još nešto. Iz spomenutih Beglerovićevih citata jasno možemo vidjeti kako na bošnjačku tradiciju gledaju baš oni iz čijih usta najviše izlaze riječi ”bošnjačka tradicija” i ”tradicionalno poimanje islama”.

Nastavlja se!

[1] Dr.Zuhdija Adilović, Hasan Kafija pruščak i njegovo djelo Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 59.