Endelus: Bitka sedam komandanata

543

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

I u Valensiji, 485. godine, izbija pobuna protiv vladara Kadira Billahij. To je onaj Kadir koji je Toledo predao Alfonsu Četvrtom, a on mu, zauzvrat, omogućio da preuzme vlast u Valensiji.

Vođa pobune je Ibn Džehhaf, poznati učenjak i glavni kadija u Valensiji. Pridobija muslimanske mase i tajno se dopisuje sa murabitunima. Oni su mu obećali pomoć.

Pripreme su dobro obavljene i Ibn Džehhaf podiže ustanak. Kadirova malobrojna vojska je potučena, a on je pronađen sakriven u kupatilu svoga dvorca i ubijen.

Ibn Džehhaf preuzima vlast u Valensiji.

Na vijest o svrgavanju njihovog saveznika, jedan od Roderikovih vojskovođa kreće na Valensiju. Putujući, njegova vojska pali usjeve i nastambe. Slijedi opsada Valensije. Roderik šalje pismo Ibn Džehhafu i obećava prekid opsade ukoliko Ibn Džehhaf pristane plaćati džiziju kršćanima i protjera sve murabitune iz Valensije. Ibn Džehhaf nema izbora. Pristaje na džiziju, a 300 murabituna napušta grad.

Ibn Džehhaf koristi prestanak opsade za jačanje svojih snaga i pripremanje terena za povratak murabituna. Ali, kršćani to saznaju i Roderik ponovo opsjeda grad.

Sada Roderik bezuvjetno traži Ibn Džehhafovu smjenu. U suprotnom, nastavit će sa opsadom i iscrpljivanjem stanovništva. Ibn Džehhaf ne prihvata. Traži pomoć od vladara Saragose, ali biva odbijen.

Vladar najbliže islamske državice je odbio pomoć, a murabituni su bili suviše daleko. Muslimani Valensije su prepušteni nemilosrdnoj kršćanskoj opsadi. Ona traje punih 20 mjeseci. Zavladala je glad i pojavile se bolesti. I, Ibn Džehhaf predaje grad. Bilo je to 487. godine.

Roderik je garantirao sigurnost muslimanima Valensije. Ali, čim je sa vojskom ušao u grad, krši sva obećanja. Poubijao je sve vojno sposobne muškarce, a ostalima zabranio nošenje bilo kakvog oružja. Ubijen je svaki kod kojega bi bilo nađeno oružje, makar i obični komad željeza.

Roderik naređuje da se uhapsi Ibn Džehhaf i izvede na gradski trg. Naređuje da se tu iskopa rupa do pojasa. U nju su stavili Ibn Džehhafa. Oko njega su naslagali drva i zapalili vatru. Muslimanski velikan je živ spaljen.

Dok se zahuktali plamen približavao njegovom iznemoglom tijelu, veličao je Allaha, subhanehu ve te‘ala, neprestano ponavljajući:

“Bismillâhi, lâ ilâhe illallâh!”

Njegov život i njegova smrt svjedoče istinsku pripadnost islamu i borbi za islam.

Ovaj događaj je snažno pojačao odlučnost muslimanskih državica da se priključe murabitunima i pripoje njihovoj državi.

Situacija u Magribu se smirila i Jusuf ibn Tašfin je ponovo došao u Endelus. Bilo je to 490. godine. To je njegov četvrti dolazak u Endelus.

Odmah mobilizira vojsku. Odazivaju se svi muškarci koji mogu nositi oružje. Za glavnog komandanta je imenovao Muhammeda ibn Hâdždža. Ponovo je njegov cilj Toledo.

Nadomak Toleda ih je dočekala kršćanska vojska. Muhammed ibn Hadždž odnosi pobjedu, a razbijene kršćanske snage se povlače u Toledo.

Ibn-Tašfin prekida opsadu Toleda i sljedeće godine kreće prema Valensiji. Kršćanski vojskovođa Roderik izvodi vojsku na mejdan izvan grada.

Muslimani su pobijedili i u ovom okršaju. Kršćani bježe sa bojnog polja i sklanjaju se u gradska utvrđenja.

Muslimanska vojska započinje opsadu Valensije. Trajala je nekoliko godina.

U toku opsade, 493. godine, umro je Roderik. Nasljeđuje ga njegova žena Šejmana. Muslimanski vojskovođa Ebu Muhammed el-Mezdelij, Ibn Tašfinov amidžić, nastavlja opsadu.

Alfonso Četvrti šalje vojsku da pomogne Šejmani. Ali, prije nego što je stiglo kršćansko pojačanje, muslimani su ušli u grad. Povlačeći se, kršćani spaljuju Valensiju.

Ubrzo, osjetivši da je iznemogao i oslabio i shvatajući da mu je vrijeme da se povuče, Jusuf ibn Tašfin, 495. godine, konačno odlazi iz Endelusa. Bilo mu je više od 95 godina. Koliko je držao do Endelusa pokazuje i to da je za svog zamjenika u Endelusu imenovao svog najsposobnijeg sina Ebu Hasana Alija. On nije bio najstariji Ibn Tašfinov sin, ali je otac cijenio njegovu pobožnost, hrabrost i sposobnost. Historičari tvrde da je bio slika i prilika svog oca.

Pet godine poslije toga, u Magribu je, 500. godine, umro Jusuf ibn Tašfin. Imao je više od 100 godina. Bio je stvarni utemeljitelj države murabituna. Izgradio je i proširio tu državu tako da se prostirala od Sudana (riječ je o dijelu Afrike naseljenom crnačkim stanovništvom, a ne o današnjoj zemlji Sudan) do Atlantskog okeana. Umnogome je stigao ujediniti i Endelus, podijeljen i raskomadan na mnogobrojne male države.

Jusuf ibn Tašfin je istinski velikan islamskog ummeta. Njegovo ime treba biti zapisano u srcima i svijesti muslimana prije negoli u knjigama historije.

U Magribu ga je naslijedio najmlađi sin Ali ibn Jusuf, kojeg je otac bio ostavio u Endelusu, pa je on na mjesto svoga zamjenika u Endelusu imenovao brata Temima.

Temim je već sljedeće godine mobilizirao vojsku i krenuo prema istoku Endelusa, koji je bio pod kršćanskom dominacijom. Alfonso Četvrti se pobojao da ne izgubi poziciju i uticaj u tom dijelu, pa je podigao veliku vojsku i poslao je kao ispomoć svojima. Uz to, da bi ukazao na važnost pohoda, sa vojskom je poslao maloljetnog sina, prijestolonasljednika Sanču. Poslao je i sedmericu svojih komandanata i najbližih saradnika. Po tome je bitka do koje će doći dobila ime – Bitka sedam komandanata.

Muslimani su potukli kršćane. Poginuo je i Sančo. Time je Alfonso Četvrti izgubio i sina prijestolonasljednika i istok Endelusa. Njegovo srce je puklo od jada.

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV

Nastupa Hadžib el-Mensur XXIV

Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII

Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII

Proglasio se halifom svih muslimana XXI

Najveća bitka u historiji Endelusa XX