Endelus: Murabituni dolaze

626

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pad Toleda u kršćanske ruke je među najkrupnijim događajima u historiji Endelusa. O tome se govorilo širom islamskoga svijeta. Muslimani su bili tužni i potreseni.

Alfonso Četvrti je postepeno osvajao Toledo.

Čitavih sedam godina je trajalo osvajanje znamenitog muslimanskog grada.

Uporedo sa Toledom, Alfonso Četvrti pokušava osvojiti i Sevilju, najveću muslimansku državicu. Poslao je svoje izaslanike u Sevilju vladaru Mu’temidu ibn Abadu. Zadatak im je da mu predaju pismo. Sadržavalo je više zahtjeva: da mu se preda Sevilja i da Mu’temid pristane plaćati džiziju te da se njegovoj ženi dozvoli da se porodi u Velikom mesdžidu u Kordovi. Ovo treće su mu predložili kršćanski svećenici i vračari. Rekli su mu da su, na osnovu zvijezda, otkrili da se njegov nasljednik mora roditi u Velikom mesdžidu u Kordovi.

Izaslanstvo je predvodio židov po imenu Ibn Šalib. Oni su se ulogorili izvan grada. Mu’temid je na razgovor poslao vezira Ebu Bekra ibn Zejduna. Židov Ibn Šalib je dočekao Ibn Zejduna vrijeđajući ga i tražeći da se zahtjevi provedu bez ikakvog raspravljanja i ubjeđivanja.

Kad je Mu’temid čuo kako se ponio vođa kršćanske delegacije, naredio je da ga ubiju.

Na vijest o Ibn Šalibovom ubistvu, Alfonso Četvrti okuplja ogromnu vojsku i kreće prema Sevilji. Palio je i uništavao sve pred sobom. Ispred bedema Sevilje je poručio Mu’temidu da hitno preda grad ili će ga sravniti sa zemljom. Demonstrirajući svoju silu i drskost, napisao je i ovo:

“Tražim od vladara Sevilje da mi pošalje lepezu za rashlađivanje kako bih se zaštitio od mušica koje me napadaju!”

Mu’temid je odgovorio:

“Tako mi Allaha, ako se odmah ne povučeš, ja ću ti poslati lepezu za rashlađivanje koja se zove murabituni!”

Alfonso Četvrti je dobro razumio Mu’temidovu poruku. Naredio je da se njegova vojska pripremi za povlačenje! Tako je spašena Sevilja.

Ali, Alfonso Četvrti kreće u konačno zauzimanje i osvajanje Toleda. Prije toga, u prepisci sa vladarem Toleda Kadirom, tražio je da mu bezuvjetno preda grad. Ovaj muslimanski vladar, iako se i nije odlikovao gotovo ničim pozitivnim, nije ni mogao mnogo učiniti, pogotovo što vladari ostalih muslimanskih državica nisu marili za njegove probleme; kao da su potpuno bili sigurni da na njih neće doći red.

Prije ulaska u grad, Alfonso Četvrti daje “časnu” riječ da neće uznemiravati stanovnike Toleda, niti će im činiti nasilje.

Ali, muslimani Toleda su izloženi stravičnom zločinu.

Glavni mesdžid je pretvoren u crkvu, a njegov mimber su zamijenile mnogobožačke ikone.

Alfonso Četvrti je okupirao i sva sela i zaseoke oko Toleda. Time je okončao dio plana koji je skovao dok je živio u Toledu kao štićenik islamske države.

Ali, vratimo se murabitunima, koji su spasili Sevilju!

Islamski učenjaci su se istinski brinuli o budućnosti muslimana u Endelusu. Na mnoge načine su pokušavali ujediniti muslimane i njihove vođe. Kad im to nije pošlo za rukom, na inicijativu velikog alima El-Badžija, pozvali su u pomoć murabitune, koji su vladali arapskim Magribom. Delegacija islamskih alima i drugih uglednika je, 474. godine, krenula na put u Magrib da bi se sastala sa vladarem i vođom murabituna Jusufom ibn Tašfinom.

Ko su murabituni?

Oni su Berberi iz plemena Lemtuna i zato su ih zvali još i lemtunijjunima, također i mulessiminima, jer su šalovima prekrivali lica. Oni su preuzeli vlast u Magribu na zanimljiv način. Vođa berberskog plemena Džudale Jahja ibn Ibrahim je, 440. godine, otišao na hadždž. Pri povratku sa hadždža se zaustavio u Kajrevanu, u Tunisu, i tu se susreo sa poznatim alimima malikijskog mezheba. Oduševio se znanjem i pobožnošću njihovog šejha Musa‘a el-Fatija i tražio od njega da pošalje nekog od svojih učenika u pleme iz kojeg je Jahja ibn Ibrahim, da podučava ljude ispravnoj akidi i islamskim propisima. Musa je predložio Abdullahu ibn Jasinu, velikanu malikijskog mezheba, da pođe sa Jahjom u svojstvu daije. On je to sa oduševljenjem prihvatio.

Abdullah ibn Jasin je, po dolasku u pleme Džudale, prionuo na posao. Uz ostalo, u davetskom radu je, uvjetno rečeno, koristio internatski vid nastave. Uz svesrdnu pomoć vođe plemena, osnovao je kampove van grada i tu izvodio nastavu. U šatorskim naseljima je podučavao mlade generacije muslimana. Tu su izučavani akida, fikh, tefsir, hadis, ahlak i ostali islamski predmeti, a izvođena je i vojna obuka i priprema za džihad na Allahovom putu. U tim kampovima je ovaj učenjak odškolovao hiljade poznatih učenjaka i mudžahida. Oni su se nazivali murabitunima (oni koji su uvijek u pripravnosti).

Ovoj skupini su se pridružili i vođa plemena Lemtona Jahja ibn Omer i njegov brat Ebu Bekr. I oni su postali veliki učenjaci. Time im se još više povećao ugled u narodu.

Godine 446. je umro Jahja ibn Omer, a naslijedio ga je brat Ebu Bekr. On je zvanično osnovao državu murabituna i ona se, zahvaljujući vođama koji su bili učenjaci i mudžahidi, povećavala i napredovala. Mnoga plemena su dobrovoljno pristupala ovoj državi, u potpunosti utemeljenoj na principima Kur’ana i sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

U berberskom plemenu Sinhadž je, 453. godine, došlo do razdora. Pozvan je vođa murabituna Ebu Bekr da pokuša pomiriti zavađene i riješiti spor.

Ebu Bekr se odazvao na bratski poziv. Za zamjenika je odredio amidžića Jusufa ibn Tašfina. Jusuf se pokazao vrlo sposobnim i nadarenim vođom. Dok je Ebu Bekr odsustvovao, unaprijedio je administraciju i uspješno upravljao državom. Stekao je simpatije u narodu.

Kad se emir murabituna vratio, bio je prijatno iznenađen stanjem u državi i sposobnošću Jusufa ibn Tašfina. Izrekao je poznate riječi, koje bi trebale biti geslo i ideja vodilja svim muslimanskim vladarima i političarima:

“Ovaj mladić je sposobniji od mene i on, uistinu, zaslužuje da vlada ovom državom”, i predao mu vlast na zadovoljstvo svih muslimana Magriba.

Jusuf ibn Tašfin je bio islamski učenjak, mudžahid i veliki strateg. Uspio je proširiti državu toliko da mu se priključio kompletan arapski Magrib, čak i Sudan. Izgradio je dva velika grada i centra – Agmat i Marakeš.

I, kad je muslimanska delegacija iz Endelusa stigla u Magrib, država murabituna je bila na vrhuncu moći. Njen vladar je i dalje bio Jusuf ibn Tašfin, tada već starac sa 80 godina. Sa najvećim počastima je dočekao muslimane iz Endelusa i, bez imalo dvoumljenja, obećao im pomoć. Opremio je vojsku i odmah krenuo prema Septi, kojom je vladao Safvet ibn Muhammed. To je bilo 476. godine, dvije godine prije pada Toleda.

Jusuf ibn Tašfin je poslao dopis Safvetu da želi sa vojskom preći preko Gibraltara u Endelus da bi pomogao muslimanima u odbrani Endelusa od najezde Alfonsa Četvrtog i njegove vojske. Ali, vladar Septe to nije dozvolio.

Jusuf ibn Tašfin je slao poruke da ne želi osvojiti Septu, niti ostati u njoj, već samo proći kroz grad i preći na drugu obalu. Ubjeđivanja su bila uzaludna. Vladar Septe je pune dvije godine držao u neizvjesnosti Jusufa ibn Tašfina. Njegov nerazumni stav je doveo do toga da, 478. godine, kršćani osvoje Toledo.

Jusufu je nestalo strpljenja. Zatražio je od islamskih alima da izdaju fetvu. Savjet islamskih učenjaka je dozvolio da se silom uđe u grad. Jusuf ibn Tašfin je požurio da to provede u djelo i krenuo s vojskom. Čekao ga je Safvet sa svojom vojskom. Došlo je do sukoba i Jusuf ibn Tašfin je trijumfirao. Odmah šalje poruku vladarima Badajosa, Granade i Sevilje da je spreman iskrcati se sa svojim snagama na tlo Endelusa. Njegovo pismo su razmatrali trojica vladara i kolegij islamskih učenjaka i složili se da Jusuf ibn Tašfin dođe u Endelus. Kad je Jusuf dobio odgovor, počeo je sa ukrcavanjem vojnika u brodove. Bilo je to 15. rebiu-l-evvela 479. godine. Više od sedam hiljada murabituna se iskrcalo na tlo Endelusa. Jusuf ibn Tašfin je odmah krenuo prema Sevilji. Tada je dobio vijest da je umro njegov sin Ebu Bekr, kojeg je ostavio kao zamjenika u Magribu. Jusuf je bio pred velikom dilemom. Ostati ili se vratiti u Magrib, koji je ostao bez vladara?

Ostao je, a svog vezira šalje u Magrib da preuzme mjesto zamjenika vladara.

Vijest o dolasku murabituna se brzo proširila Endelusom. Rodila se nova nada u srcima muslimana. Sa svih strana su mudžahidi Endelusa dolazili da se pripoje murabitunima. Vladar Sevilje Mu’temid je izišao sa svitom da dočeka Jusufa ibn Tašfina. Bio je to srdačan susret dvojice muslimanskih vladara. Zajedno su uputili dovu Allahu, subhanehu ve te‘ala, da im podari strpljivost u borbi i da njihov džihad bude samo radi Allahovog, subhanehu ve te‘ala, zadovoljstva.

Združene muslimanske snage kreću iz Sevilje prema Badajosu, kojim je upravljao Mutevekil. On je izrazio dobrodošlicu murabitunima i stavio se na raspolaganje Jusufu ibn Tašfinu kao običan vojnik. Muslimanska vojska je odatle krenula prema mjestu Zellaka. Tu je vođena velika bitka. Ona po važnosti ne zaostaje za Hittinom, Ajnu-Džalutom i drugim velikim bitkama.

Alfonso Četvrti je tada opsjedao Saragosu. I, kad je čuo da su murabituni došli u Endelus, prekinuo je opsadu i krenuo prema mjestu Zellaka. U strahu, šalje poziv za pomoć vladarima Francuske, Galije, Italije… Papa je dobio poruku i objavio novi križarski pohod.

Okupilo se 50 hiljada kršćana. Došli su sa svih strana i iz svih država od kojih je tražio pomoć.

Jusuf ibn Tašfin je imao 25 hiljada mudžahida.

Prije bitke, dvojica vojskovođa su razmijenili prepiske i poruke. Jusuf ibn Tašfin je napisao:

“Čuo sam da si imao veliku želju da dođeš u Magrib i da se boriš protiv murabituna. Obavještavam te da nemaš potrebe za tim. Jer, evo, mi smo došli tebi u Endelus!”

Obmanut brojem i naoružanjem svoje vojske, Alfonso Četvrti je pred sam početak bitke uzviknuo:

“Danas sam se spreman boriti protiv ljudi, džina i meleka na nebesima!”

U noći uoči petka je ustao poznati islamski učenjak Ibn Rumejle el-Kurtubi i tražio hitan sastanak sa Ibn Tašfinom i islamskim učenjacima.

Kad su se okupili kod Ibn Tašfina, primijetili su veliku radost na Ibn Rumejlovom licu. Pitali su ga zašto ih je zvao i zašto je toliko radostan. On je rekao:

“Zvao sam vas da vam kažem da sam sanjao Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i on me je obradovao pobjedom i mojim šehadetom u ovoj bitki!”

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV

Nastupa Hadžib el-Mensur XXIV

Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII

Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII

Proglasio se halifom svih muslimana XXI

Najveća bitka u historiji Endelusa XX