Endelus: Pod sjenama sablji branilaca Granade

619

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Na jugu Endelusa je ostalo još nekoliko gradova u rukama muslimana: Sevilja, Granada, Malaga, Almerija, Tarifa i Betiše. Najvažniji su bili Sevilja i Granada, koji su bili pod vlašću dinastije Benu Ahmer.

Nakon pada Valensije, kastiljski kralj Ferdinand Treći, 645. godine, kreće sa vojskom prema Sevilji.

Islamski historičari spominju da je opsada Sevilje trajala duže od godine. U toku opsade su muslimani u gradu bili izloženi velikim iskušenjima i nevoljama, pogotovo nakon što je nestalo životnih namirnica. Najteže im je bilo kad su morali napustiti svoj grad. Sevilja je pala u kršćanske ruke 27. ramazana 646. godine, a 400 hiljada njenih stanovnika muslimana je moralo učiniti hidžru.

Pao je još jedan bastion islama, grad znanja, kulture i umjetnosti, grad učenjaka, vojskovođa i mudžahida, grad koji su muslimani zvali “nevjestom Endelusa” i koji je isplakao rijeke suza žaleći za islamskom vlašću i tugujući za sudbinom muslimana. Nakon toliko stoljeća sretnog života u okrilju Allahovog Šerijata, ponovo je pao u kršćanske ruke.

Muslimani su time izgubili oko 90 posto Endelusa. Ostala im je Granada i mjesta oko nje. Tada počinje novi period, poznat kao period države Granada.

Više je razloga što je Granada ostala u muslimanskim rukama. Na to je, svakako, umnogome uticalo i to što je geografski bila udaljena od kršćanske teritorije i bila blizu Gibraltara. Tako je muslimanima iz Magriba vrlo brzo mogla stići pomoć. Ali, najvažniji razlog ostanka i opstanka Granade jest postojanost i ustrajnost tadašnjih stanovnika i njihova spremnost da do kraja brane vjeru, čast i ponos. Predvodnici u tim vrlinama su bili učenjaci Granade koji su na tim vrijednostima odgajali muslimane.

Veliki broj učenjaka i drugih ljudi od znanja iz gradova koje su okupirali kršćani učinio je hidžru upravo u Granadu. Ovdje su se skrasili veliki učenjaci iz svih oblasti, od Šerijata do medicine i astronomije. Sva pamet tadašnjeg Endelusa je okupljena na jednom mjestu. A oni muslimani koji su ostali na teritoriji pod kontrolom kršćana, oni su nazivani mudedženinima (na španskom, mudejar), što je značilo da su asimilirani ili hispanizirani Arapi.

Osnivač i utemeljivač države Granade je Muhammed Prvi ibn Jusuf el-Ensari el-Hazredži, potomak ensarija iz Medine, poznat po nadimku Ibn Ahmer. Rođen je u Granadi 591. godine. Tu je i odrastao. Sa muvehidinima je sudjelovao u mnogim bitkama protiv kršćana, tako i kod Alarkosa. Kad je uvidio da muvehidini sve više slabe i da ne mogu kontrolirati stanje u Endelusu, počeo je okupljati pristalice. To je bilo prije 630. godine

Muhammed Prvi nije bio osamljen u svojoj ideji. I Muhammed ibn Jusuf ibn Hud je bio veliki zagovarač ponovnog osamostaljivanja državica u Endelusu. On je potomak Benu Hud, koja je nakon pada Saragose učinila hidžru na sjever i na jug Endelusa.

Muhammed ibn Hud je osnovao samostalnu državu u Mursiji. Bio je poznat po imenu Sejfud-Devle el-Mutevekkil Alellah. Proširio je svoju državu pripajanjem južnih dijelova, osim Granade. Došao je do Sevilje, Almerije i Malage prije nego što su ti gradovi pali u ruke kršćana.

Historičari za njega kažu da je bio vrlo loš političar i vojskovođa. Bio je poznat po ekstremno neprijateljskom stavu prema muvehidinima. Zbog svoje nesposobnosti i aljkavosti, nikad nije dobio nijednu bitku koju je vodio. Ali, pored loših, imao je i dobrih osobina. Bio je plemenit, darežljiv i hrabar, radi čega je bio omiljen u narodu. Umro je 635. godine. To je iskoristio Muhammed Prvi ibn Ahmer i iste godine osnovao samostalnu državu Granadu, pripojivši joj Almeriju i Malagu. Praktično je Granada osnovana tada, ali zvanično proglašenje će se zbiti kasnije, jer je vlast u Endelusu još uvijek pripadala muvehidinima.

Godine 652., skupina tzv. mudejara, muslimana koji su ostali u gradovima pod kršćanskom vlašću, podiže ustanak u Valensiji protiv kršćanskog zuluma i ponižavajućeg položaja muslimana. Okupljaju 30 hiljada pobunjenika. Dobijaju podršku i od muslimana u drugim gradovima. Te skupine napadaju utvrđenja koja su bila u sastavu države Aragonije. Zato, vladar Aragonije naređuje da se svi muslimani protjeraju iz njegove države. Protjerani muslimani su učinili hidžru u Granadu.

Ali, muslimani koji su se okupili u blizini Valensije, ustrajali su u pobuni i poveli džihad protiv kršćana. Ta muslimanska vojska je ozbiljno zaprijetila kršćanima. Bili su nadomak oslobađanja Valensije. Tada dolazi do smjene na prijestolju. Vlast preuzima Petar, sin prethodnog aragonskog vladara. On se iskazuje da je znatno bolji diplomat od svog oca i odmah pristupa pregovorima sa muslimanima. Obećava im da će se njihovo stanje popraviti i da će imati sva prava kao i kršćani, samo ako odustanu od opsade Valensije. Uspijeva ubijediti muslimanske vođe da odustanu od opsade i potpišu ugovor kojim im se garantiraju sva prava i sigurnost u Aragoniji. I, kad su se muslimani nakon potpisanog ugovora počeli razilaziti, kršćanska vojska, koja je čekala prekid opsade, iznenada ih napada. Muslimani bježe do utvrđenja Monteze, a kršćanska vojska opkoljava utvrđenje i muslimani su prinuđeni na predaju. Svi su podijeljeni kao roblje po kršćanskim selima Endelusa.

Nakon što se oslobodio opasnosti, kršćanski vladar Alfonso Deseti kreće sa vojskom iz Leona prema Granadi. Bilo je to 660. godine. Ibn Ahmer traži pomoć od muslimana Magriba. Muslimanski dobrovoljci su se odazvali i došli u Granadu. Oni su, zajedno sa mudžahidima Granade, zaustavili kršćanski napad.

Alfonso Deseti ne odustaje. Ponovo napada. Vrši pritisak na grad sve do 661. godine. Tada Ibn Ahmer nudi primirje. Alfonso Deseti prihvata, ali pod uvjetom da mu se daju neka utvrđenja oko Granade. Tako je okončana ta opsada Granade i muslimani nastavili živjeti u miru.

U Magribu je dinastija Benu Merin, 668. godine, zvanično obznanila kraj države muvehidina i početak vladavine Benu Merin.

U državi Granada je mir potrajao sve do 671. godine. Tada Alfonso Deseti prekida ugovor i ponovo napada. Muhammed Prvi ibn Ahmer traži pomoć od sultana Magriba iz dinastije Benu Merin, Jakuba el-Mensura. Sultan El-Mensur se bez kolebanja odaziva. Naređuje mobilizaciju i opremanje snaga za odlazak u Granadu. Ali, Muhammed Prvi je umro prije nego što je stigla pomoć iz Magriba. Njega je naslijedio njegov sin, također Muhammed, a koji je bio poznat po nadimku El-Fekih. Nadimak govori o njegovoj učenosti i poznavanju šerijatskih znanosti, koje je učio pred poznatim učenjacima u Granadi.

Godine 673., predvođeni sultanom El-Mensurom, mudžahidi iz Magriba dolaze u Granadu. Susret sultana El-Mensura i vladara Granade Muhammeda el-Fekiha je srdačan i bratski. Poslije međusobnog upoznavanja i upoznavanja sa stanjem Granade, dvojica vladara sačinjavaju plan odbrane. Dogovoreno je da se treba sukobiti sa kršćanima što dalje od Granade. Sa vojskom u kojoj je 10 hiljada mudžahida, kreću prema Kordovi. Vojskom iz Magriba komanduje El-Mensur, a vojskom iz Granade Muhammed el-Fekih.

Kršćani saznaju za muslimanski pohod i dočekuju ih sa 90 hiljada vojnika. Godina je 674. Žestoki okršaj se zapodijeva između dviju vojski nedaleko od Kordove. Sultan Jakub el-Mensur pred početak bitke silazi s konja pred muslimansku vojsku, uzima abdest i klanja dva rekata. Upućuje dovu Allahu, subhanehu ve te‘ala:

“Gospodaru moj, pomozi danas i ojačaj ovu malobrojnu skupinu muslimana. Ne dozvoli da budemo poraženi i pomozi nas protiv naroda nevjerničkog!”

Bajrak predaje svom sinu Jusufu i obraća se muslimanskim vojnicima:

“O muslimani, vi ste pomagači Allahove vjere. Ovo je uistinu veliki dan. Znajte da su dženetske kapije pred vama već otvorene i njegovi ukrasi pripremljeni, pa požurite u Džennet. Žrtvujte se za njegove užitke i blagodati. Zar ne, Džennet je pod sjenama sablji?! Allah je kupio od vjernika živote njihove i imetke u zamjenu za Džennet. Zato, požurite da sklopite tu unosnu trgovinu! Budite postojani. Budite strpljivi i izdržljivi i ne razmišljajte o povlačenju i predaji”.

Njegov govor je osnažio muslimane i povećao njihovu odlučnost u borbi protiv Allahovih neprijatelja.

Muslimanska vojska, iako malobrojna, prva kreće u napad. Započela je krvava bitka. Objema stranama je značila mnogo. Muslimanima, ipak, mnogo više. Značila je opstanak ili pad jedine preostale države u Endelusu.

U prvom naletu su muslimani postigli početnu prednost time što su izazvali veliku pometnje u kršćanskim redovima. Muslimanski napad je bivao sve jači i jači. Sve više kršćana je ležalo na bojnom polju. Velika pobjeda je na pomolu. Kršćani se povlače. Bježe. Pogotovo bježe poslije pogibije njihovog vojskovođe.

Muslimani su ubili šest hiljada, a zarobili sedam hiljada kršćana. Broj mrtvih i zarobljenih kršćana je premašio ukupan broj muslimanske vojske.

Velika bitka i pobjeda.

Muslimanska vojska se dijeli u dva dijela. Jedni, pod Ibn Ahmerovom komandom, kreću prema gradu Džejjan, a drugi, pod komandom sultana El-Mensura, prema Sevilji.

Endelus: Napuštanje Valensije XLII

Pad Kordove, smrtni krik nije imao ko čuti XLI

Sramni poraz halife En-Nasira XL

Velika pobjeda kod Alarkosa XXXIX

Muvehidini u Endelusu XXXVIII

Endelus: Propast države murabituna XXXVII

Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV

Nastupa Hadžib el-Mensur XXIV

Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII

Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII

Proglasio se halifom svih muslimana XXI

Najveća bitka u historiji Endelusa XX